петак, 6. април 2012.

SVEŠTENOMUČENIK GRIGORIJE LEBEDEV K SVETLOSTI JEVANĐELjA HRISTOVOG


SVEŠTENOMUČENIK GRIGORIJE LEBEDEV
K SVETLOSTI JEVANĐELjA HRISTOVOG 
(Duhovna razmišljanja nad Jevanđeljem po Marku)
101-150
101. Zaista vam kažem: Koji ne primi Carstva Božijega kao dete, neće ući u njega (Mk. 10,15).

Dete - to je slika ponovo rođenog za Carstvo Nebesko (Mk. 9,36-37).
Ti treba da sahraniš starog i grešnog sebe, da se ponovo rodiš za novi život duha, kao dete. Treba da postaneš dete po duši i da usvojiš sva svojstva deteta: čistotu srca, nezlobivost, prostotu, svepraštanje, celomudrenost. I treba da se pokreneš ka Carstvu Božijem, kao što se dete kreće ka srodnoj sredini: prosto, bez lukavstva, odlučno i celom svojom dušom.
Tada ćeš i ti biti dete Carstva Božijeg. Konačno, ono će pripadati i tebi.
Dakle, milujući decu, ne zaboravljaj da i ti po duši treba da budeš nalik na njih.

102. I zagrlivši ih (Gospod decu), stavi ruke na njih te ih blagoslovi (Mk. 10,16).

Tako će Gospod da miluje i tebe kada budeš kao dete. I tebe će Gospod da "zagrli" Duhom Svetim, i da pruži nad tobom Svoju nevidljivu, zaštitničku, usmeravajuću i spasavajuću Ruku. Pod blagoslovom te Ruke, bez opasnosti ćeš proći putem života, i naći ćeš mir u blaženoj obitelji Nebeskog Oca Koji te ljubi.

103. I kad iziđe (Gospod) na put, pritrča neko, i kleknuvši na kolena pred Njim, pitaše Ga: Učitelju blagi, šta mi treba činiti da nasledim život večni? A Isus mu reče: Što me zoveš blagim? Niko nije blag osim jednoga Boga. Zapovesti znaš: Ne čini preljube; ne ubij; ne ukradi; ne svedoči lažno; ne čini nepravde nikome; poštuj oca svojega i mater. A on odgovarajući reče mu: Učitelju, sve sam ovo sačuvao od mladosti svoje. A Isus pogledavši na nj, omilje mu, i reče mu: Još ti jedno nedostaje: idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima; i imaćeš blago na nebu; i dođi, uzmi krst svoj i hajde za mnom. A on se snuždi zbog ove reči, i otide žalostan; jer beše vrlo bogat.
I pogledavši oko Sebe Isus reče učenicima Svojim: Kako je teško bogatima ući u Carstvo Božije! A učenici se zapanjiše na reči Njegove. A Isus opet odgovarajući reče im: Deco, kako je teško onima koji se uzdaju u bogatstvo ući u Carstvo Božije! Lakše je kamili kroz iglene uši proći negoli bogatome u Carstvo Božije ući.
A oni se veoma čuđahu govoreći u sebi: pa ko se onda može spasti? A Isus pogledavši na njih reče: Ljudima je to nemoguće, ali Bogu nije; jer sve Je moguće Bogu (Mk. 10,17-27).

Ovo je ključ za razumevanje sledovanja za Hristom, ovo je jedna od tajni Božijih.
Otvori oči srca i onda čitaj! I pomoli se da tvoje duhovne oči ne bi bile zatvorene i tvoje duhovne uši zapušene za primanje istine Božije. "Neko" prilazi Hristu. Jevanđelist pridošlicu označava na tako opšti način, da bi ti ovde video ustvari tipsku sliku.
Pridošlica je mladić, bogat mladić, ali ga Jevanđelista ipak ne naziva tako. Osim Svetog Marka, i jevanđelist Matej ga na početku svoje priče naziva "neko". I gle, neko pristupi i reče Mu (Mt. 19,16). Dakle, ovde je reč o tipskom prikazivanju pridošlice. On je mogao i da ne bude mladić, nego zreo čovek. Mogao je i da ne bude bogat.
Koje tipske crte karakterišu pridošlicu?
Jevanđelist Marko pominje njegovu mladost, a i jevanđelist Matej ga tokom cele svoje priče zove - mladić (Mt. 19, 20, 22). Shodno tome, to je bio čovek mlade duše. Ona nije otupela. Ona živi i diše. Ona je energična do plahovitosti. Taj "neko" nije prosto "prišao" Hristu, nego mu je "pritrčao".
Eto kakva je mladost i plahovitost duše! Plahovitost duše mladića koji je pritrčao Gospodu usmerena je na ono najviše što čovek može da traži - na opravdanje sopstvenog života. "Neko" - mladić - ne traži naslade, ne juri za sticanjem, ne trči za počastima, ne privlači ga slava. On hoće da zna: šta je potrebno za opravdanje života. On hoće da nauči kako da ustroji život, da bi imao srećan kraj - da bi dosegao blaženu večnost.
Radi tog cilja, radi najuzvišenijeg cilja u ljudskom životu, on traži i plahovito trči. Kada je našao Učitelja istine, vatreno Ga moli da mu otkrije istinu života. Eto zbog čega je pao pred Njim na kolena i iz sve duše Ga moli: "Prosveti me. Nauči me kako da dostojno živim."
Učitelju blagi, šta mi treba činiti da nasledim život večni?
Dakle, obrati pažnju na to, da je mlada, neiskvarena duša plameno ustremljena ka Hristu i da Ga traži. Samo večno mlada duša, koja nije oronula od poroka, uporno traži istinu života i baca se prema njoj. A kada naiđe Istočnik svetlosti, onda ona ne štedi sebe, prostire se ničice, i čini se da je spremna da pruži sve kako bi izmolila i pronašla istinu.
Za takav poriv sposobna je samo čista, samo mlada duša, jer je ona sačuvala osećaj za pravdu, i snagu da se baci ka svetlosti, tamo gde se ona pojavi. A greh dušu čini starom. On otupljuje osećaj za pravdu, a sa njim i polet duše. On podseca krila duše i navaljuje na nju večno opterećujuće breme. Tada duša više nema izbora, niti može slobodno da se vine; duša, pritisnuta težinom greha, oronula od izjedajućih sokova nepravde, ropski se zapliće u svoje mračne niti, u svoj ćorsokak bezizlaznosti, podstaknuta od strane svoga gospodara - greha.
A šta kaže Hristos? Kako On odgovara na molbu za poučavanjem?
Na ushićenje mlade duše koja traži istinu života, Gospod odgovara naizgled hladno: Što me zoveš blagim? Niko nije blag osim jednoga Boga.
Ali, to ipak nije hladan odgovor. To je priziv na temeljitost, na više svesti o samom obraćanju. Svojim odgovorom Hristos daje veću težinu pitanju i veći značaj odgovoru. "Ti tražiš od Mene istinu života i nazivaš me blagim. A beskonačno blag je samo Bog. Dakle, ti se obraćaš Bogu. Svet ti nije pružio istinu. I ti je tražiš od blagog Boga. Zapamti ovo. Ne treba se igrati istinom. Odgovor primi kao najuzvišeniju istinu, kao odgovor Boga. A on je obavezujući. I više nećeš moći da ga mimoiđeš. On svezuje".
Očigledno je da u prirodnom životu, u životu van Hrista - pa makar to bio i bogat život, tj. i moralno i fizički uređen na najbolji način - sreće i zadovoljenja nema. Oni su neuhvatljivi. I zato, kada je došao trenutak da dobri mladić ode od Hrista i da se vrati svome dobro uređenom životu, on otide žalostan, jer je znao da se vraća u ispunjenu pustoš i da ostaje bez radosti.
U prirodnom životu, koliko god on bio idealan, nema ispunjenosti. I osetljiva duša, ona koja nije ubijena grehom, traži dovršetak života. On se, makar i nevoljno, trudi u traženju onoga, što treba da se pojavi kako bi dalo punotu i sreću dovršenosti.
Šta je to? Šta? Šta daje sreću dovršenosti?
Hristos odgovara. Udubi se, udubi se!
Hristos odgovara mladiću: Još ti jedno nedostaje: idi prodaj sve što imaš i podaj siromasima; i imaćeš blago na nebu; i dođi, uzmi krst svoj i hajde za mnom (Mk. 10,21). Dakle, potrebno je samo jedno! Kako je to jednostavno! Za celu ravnotežu života, celo njegovo opravdanje, za svu punotu sreće i zadovoljstva potrebno je samo jedno. Odbacuju se tomovi nagomilanih ljudskih misli. Otklanjaju se, kao nepotrebni, svi uzaludni napori ljudskih traganja. Potrebno je samo jedno! Kako jednostavna istina!
"Prodaj, razdeli, i pođi za Mnom, uzevši krst svoj".
O čemu se tu radi? Zar opravdanju života smeta mnogo novca, ili, uopšte, spoljašnjost sama po sebi? Učenici Hristovi su u početku tako i shvatili reči svoga Učitelja.
Kada je mladić otišao sa tugom, Gospod je, pogledavši okolo, kao da lovi misli prisutnih, Svojim učenicima rekao: Kako je teško bogatima ući u Carstvo Božije! (Mk. 10,23). A učenici su se "zapanjili" na Njegove reči. Očigledno da su učenici shvatili da Učitelj zahteva potpuno odricanje, potpuno istrebljenje svega spoljašnjeg, svega zemaljskog. Da, ali kako je to moguće za zemaljske ljude? I, oni su se užasnuli!
Tad Gospod pojašnjava njihove misli. S kakvom nežnošću, s kakvim snishođenjem prema njihovoj misli koja se prostire po zemlji On to čini! Deco - kaže On - kako je teško onima koji se uzdaju u bogatstvo ući u Carstvo Božije! Gospod pojašnjava da se tu ne radi samo o novcu ili o spoljašnjosti samoj po sebi. Zar može biti greha u tome što će u sobi da leži zlato ili neka druga stvar? Grešna je ljudska slabost, koja hoće stvarima da ispuni ne samo sobu, već i čitav život, koja hoće da se stvarima utvrdi u životu, i da se na stvarima utemelji, kao na čvrstom osloncu. Dakle, u tom momentu nastaje greška.
Greh se pojavljuje onda kada dođe do izopačenog mešanja vrednosti. Upravo zato, Gospod baš na ovaj način preciznije određuje Svoju misao: teško je ući u Carstvo Božije onima koji nemaju zlato, a uzdaju se u zlato, tj. onima koji zlatom i stvarima hoće da se utvrde i opravdaju u životu.
Ali, nakon što je ovako precizirao Svoju misao - da ulazak u Carstvo Božije nije težak za bogate, nego za one koji se uzdaju u bogatstvo - Gospod se ipak, sa izvesnim insistiranjem, odmah vraća na svoju prvobitnu formulaciju suda o bogatašu: Lakše je kamili kroz iglene uši proći negoli bogatome u Carstvo Božije ući (Mk. 10, 25). Treba dodati da se kod jevanđelista Mateja i Luke predaje samo ta formulacija i da uopšte nema preciziranja misli o tome da se spasti neće oni koji se uzdaju u bogatstvo. Obojica Jevanđelista, kada pričaju o ovom događaju, navode samo Gospodnje reči o tome da je teško bogatome ući u Carstvo Nebesko (Mt. 19, 23-24; Lk. 18, 24-25).
Vidi se, osnovna misao Gospoda bila je ta, da je bogatima, tj. onima koji su potpuno obuzeti spoljašnjim, teško da uđu u Carstvo Nebesko Oca.
Vidimo da Gospod kao da namerno ne razlikuje "bogatog" od onoga ko se "uzda u bogatstvo" i da između njih stavlja znak jednakosti. Kao da je preciziranje misli o onima koji se "uzdaju u bogatstvo", bilo dato samo radi snishođenja ljudskom razmišljanju učenika, da bi ono bilo usmereno na shvatanje istine, dok su pred licem Najviše Istine i Pravde života, oba stanja, tj. stanje duše u bogatstvu i njeno stanje uzdanja u bogatstvo, potpuno izjednačena.
Kako to shvatiti? O čemu se radi?
Dakako, stvar sama po sebi ne može biti grešna, kao što nema greha ni u sveukupnosti stvari samih no sebi, čak ni onda kada bi bile uzete sve stvari ovoga sveta. Ali greh i zlo, koji su prodrli u ljudski život, čine stvari svojim oruđem, i tada stvari postaju spoljašnje okruženje zla. I svaki čovek, kroz svoje stvari, srodne pomenutom okruženju zla, i protiv svoje volje biva uvučen u to okruženje i nevoljno se srodi sa njim. Takvo zlo okruženje predstavlja, na primer, novac, odeća i slično. To kao prvo.
A kao drugo, stvari, bezgrešne same po sebi, postaju izvor zla zbog slabosti prirode svakog čoveka. Kad se čovek okruži i zatrpa stvarima, tj. spoljašnjim, zemaljskim, on neumitno postaje njihov rob. Postupci, interesi, želje čoveka, i nevoljno ga zatvaraju u skučeni krug spoljašnjeg; tada dolazi do zamene vrednosti, čovek se beznadežno zapliće u ograničenu sredinu stvari i postaje njihov sluga. Tako, na primer, biva u trgovini, čak i u umetnosti, i u drugim oblastima.
Na taj način, posedovanje stvari neprimetno prelazi u robovanje stvarima - posedovanje stvari neprimetno se pretvara u život kroz stvari i uzdanje u njih. Eto zbog čega Gospod izjednačuje posedovanje bogatstva i uzdanje u njega, i stavlja u istu ravan udaljenosti od Carstva Božijeg one koji se uzdaju u bogatstvo i one koji bogatstvo poseduju. Gospod u istu grupu stavlja i bogate i one koji se uzdaju u bogatstvo zato što unutarnje, duhovno gledano, oni stoje na jednoj liniji - liniji koja odvaja od Carstva Božijeg.
Zato i odlazi bogati mladić. Za ovu mladu i unutarnje bogatu dušu, nije bogatstvo samo po sebi bilo prepreka u sledovanju za Hristom, nego bogatstvo kao put zemlje, put spoljašnjeg, kada neminovno dolazi do uzdanja u bogatstvo, do pokoravanja stvarima, do robovanja stvarima, kada dolazi do neprimetnog upijanja u sistem vrednosti spoljašnjeg, i kada se Božije postepeno i neprimetno prebacuje u zemaljsko. Kada dođe do ophrvanosti zemljom i kada se čovek čitavim svojim bićem prepusti zemaljskom putu života, onda Božiji put postaje dalek i nekako nestvaran. Ovim putem - putem robovanja stvarima - išao je mladić, i pokazalo se da je za njega nemoguće da pođe za Hristom, pošto svoj život nije mogao da zamisli izvan puta stvari. On jednostavno nije mogao da se odrekne stvari, kako je to od njega tražio Hristos.
Sada je jasno šta je to "jedno" što je mladiću nedostajalo. "Sve što si rekao o sebi - kao da mu kaže Gospod - dobro je. Čist si pred zakonom, sačuvao si zapovesti, i drag si mi, ali jedno ti nedostaje da bi bio sa Mnom - da pređeš na Moj put. Ti ideš putem stvari. A Moj put se razlikuje od puta stvari. To je - put duha. Zato, da bi stao na Moj put, oslobodi se prvog puta, tj. oslobodi se stvari - prodaj!... razdeli!"
Znači, da bi stao na Božiji put, treba iz duše da izbaciš svu zemlju, sve stvari. Potrebno je da između tvoje duše i Boga ne bude nikakvog zaslona od zemlje, koji bi zaklanjao Boga.
Potrebno je da čak ni senka zemlje ne padne na dušu. Neka svi prohtevi duše, u svim njenim najudaljenijim uglovima, budu izvađeni, pokazani, i okrenuti ka Ocu života i Svetlosti. I neka ničega ne bude u među prostoru između duše i Boga, ne samo od stvari, nego čak ni senke stvari.
Gospod je odan. Pa ako hoćeš da ideš za Njim i da Ga ljubiš, onda idi i ljubi, i ljubi samo Njega, bez ostatka.
Kada to učiniš, onda si prešao na Božiji put, jer si ispunio ono prvo - "prodaj!... razdeli!", tj. odbacio si stvari, i ispunio si ono drugo - imaćeš blago na nebu, tj. težište si prebacio na večno, u oblast duha; dakle: tvrdo si stao na put Božiji.
Sad možeš spokojno da ideš za Hristom. Ovo je put nepropadljivog, besmrtnog života i beskonačne večnosti.
Eto šta je bilo rečeno mladiću. Eto šta je ključ spasonosnog puta. Eto šta zahteva put Hristov.
A učenici su se opet užasnuli ("zapanjili"). Učitelj je tražio da iz duše i života izbace sve materijalno. Materijalni čovek živi okružen stvarima (materijalnim), i, čini se, ne može da izađe iz tog kruga.
Učenici nisu razmišljali o tom izlaženju, zato je za njih rečeno da se zapanjiše (Mk. 10,26). Sada je, međutim, učenje Gospodnje i njima postalo jasno, ali ono je bilo tako kristalno i uzvišeno, da je ljudsko poznanje ustreptalo od njega.
Konačnu jasnoću ovim rečima dalo je novo podsećanje na krst: prodaj... podaj... imaćeš blago na nebu...dođi, uzmi krst svoj i hajde za Mnom.
Podsećanje na krst povezalo je ove reči Gospodnje sa Njegovim ranijim rečima o odbacivanju sebe i uzimanju krsta. Tamo je traženo odbacivanje sebe, pogubljenje sopstvenog života i njegovo odbacivanje na smetlište. Sada se traži odricanje od stvari, od svega spoljašnjeg - da se za sebe i u sebi pogubi sav svet stvari i da se odbaci na isto mesto, u smeće. Tamo mu je mesto.
Ovo je zvučalo neverovatno. Ali bilo je upravo tako. I ne može da bude nikako drugačije, ako hoćeš da ideš za Hristom Bogom i da Ga ljubiš onako kako se zahteva, tj. svim srcem, svom dušom, celim svojim razumom, svom snagom tvojom, tj. svim silama života (Mk. 12, 30). Slušaj! Slušaj!
Ovde nije reč o istrebljenju stvari, niti o spoljašnjem izvođenju čoveka iz kruga stvari, jer to bi bilo ubistvo zemlje, a zemlja je ipak tvorevina Božija. Ovde nije reč o uništenju stvari, nego o njihovom podčinjavanju jedinom načelu života, a to je - Bog. Samo Gospod, samo Hristos, samo ljubav prema Njemu i sledovanje za Njim, ostaju svakodnevni sveobuhvatni cilj života. Sve ostalo je u službi ovog glavnog i jedinstvenog cilja. Sva druga tvoja zanimanja, interesovanja, stremljenja, pa čak i najbolja i najidealnija ljubav, ne treba da budu cilj sami po sebi, nego samo oruđe, sredstvo kojim ćeš ispunjavati volju Božiju o tebi i o životu u njima. Kroz njih ćeš poslužiti jedinoj ljubavi prema Hristu i Bogu. Takva treba da bude uloga zemaljskog i materijalnog.
Dakle, stvar možeš da poseduješ i na spoljašnji način možeš da živiš sve dotle dok su sva tvoja stremljenja posvećena Njemu, na primer, u nauci, u umetnosti i u drugim oblastima; ali sve tvoje materijalne težnje treba da imaju samo ulogu služenja u tvome životu, tj. kroz njih treba da služiš jedinoj Istini života i kroz njih da opravdaš svoj život. Rečju, služi ne njima samima po sebi, nego u njima i kroz njih predaj svoje srce i sav svoj život samo Bogu.
Takav put zahteva da se na unutarnji način izađe iz kruga stvari, da im se ne pridaje nikakva vrednost, da se duša na njima ni malo ne zadržava, a još je bolje - okrenuti se od njih i izbaciti ih iz sebe.
Pošto je to bio poziv da se izađe iz sveta stvari, učenici ga smatraju nemogućim za čoveka (Pa ko se onda može spasti?).
Pa sam čovek je - stvar! Čini se da je njemu nemoguće da izađe iz sveta stvari. Zapanjeni i sa trepetom duše, učenici su pitali jedan drugog: Pa ko se onda može spasti, ako se pred onoga koji se spasava postavlja takav zahtev?
Gospod odgovara na to: On se saglašava sa učenicima. Da, kaže Gospod, ljudima je to nemoguće.
Ponovo obrati pažnju na Gospodnje reči. On nije rekao: "To je nemoguće", tj. da Njegov zahtev prevazilazi ljudske mogućnosti, da predstavlja utopiju, i da je dakle - neostvariv. Nego kaže: Ljudima je to nemoguće, tj. On se slaže sa učenicima u oceni ljudske slabosti i tvrdi da ljudi, u kojima preovladava materijalno, nisu u stanju da ispune Njegovu zapovest.
U potpunosti razvijena, Gospodnja misao izgleda ovako: za ljudsku dušu je sasvim moguće i čak potrebno da izađe iz kruga stvari, pošto duša treba da bude duhovna i nematerijalna. Zato Sam Ja i dao takvu zapovest. Ali grešna duša nije u stanju da odatle izađe, jer greh i jeste izdaja duhovnosti duše i njeno pogružavanje u materijalnost. A kada duša "pogubi" sebe grešnu da bi se našla preporođenom, onda ona, očišćena, može da izađe iz kruga stvari, budući da će tada u njoj i sa njom biti sila, Božija sila.
Jer Božija sila spasava čoveka. Božija sila je svemoguća. Sve je moguće Bogu (Mk. 10, 27).

104. A Petar mu (Hristu) poče govoriti: Eto mi smo ostavili sve i za Tobom pođosmo (šta će, dakle, s nama biti? - Mt. 19, 27). A Isus odgovarajući reče: Zaista vam kažem (da ćete vi koji pođoste za mnom, u novom životu, kad sedne Sin Čovečiji na presto slave Svoje, sesti i sami na dvanaest prestola i suditi nad dvanaest plemena Izrailjevih - Mt. 19,2 8): nema nikoga ko je ostavio kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili mater, ili ženu, ili decu, ili njive, Mene radi i Jevanđelja radi, a da neće primiti sad u ovo vreme sto puta onoliko kuća, i braće, i sestara, i oca, i mater, i decu, i njive, uz progonjenje, a u veku koji dolazi život večni (Mk. 10, 28-30).

Gospod tek što je izložio učenje o odbacivanju stvari i svega spoljašnjeg kako bi za dušu bio očišćen put ka Njemu, kad plameni apostol Petar postavlja pitanje: "Evo, mi smo zanemarili sve zemaljsko, sve stvari, da bismo bili samo sa Tobom, kako Ti i savetuješ učenicima Svojim. Šta će dakle biti sa nama?" Nemoj da misliš da je ovo pitanje praktičnog čoveka, koji hoće da zna kakva će biti njegova nagrada i kolika će biti njegova dobit. Kakva dobit i kakva nagrada u materijalnom smislu može zanimati čoveka koji je sve materijalno odbacio u smeće. Ovo je - pitanje vere. Ovo je - pitanje nepromenjivosti Gospodnjih obećanja.
Petar je bio ushićen, zato što se njegovo napuštanje materijalnog sveta, iz ljubavi prema Hristu, poklopilo sa zahtevom Samog Hrista iznesenim pred ljubljenoga. Vođen ljubavlju Petar hoće da Onaj Koji ga ljubi još jednom kaže koliko će biti blizak onima koji su pošli za Njim. Gospod je svakako video da je to bilo pitanje vere i ljubavi. Eto zbog čega On ni u čemu ne ispravlja Petra, nego mu odgovara onim što je srce učenika i htelo da čuje. "Iz ljubavi prema Meni vi ste ostavili sve materijalno, da ni jedna stvar ne zakloni Mene od vaših duša, kako biste bili samo sa Mnom. Tako će biti i u momentu nastupanja Carstva Moga, kada ću doći da sudim zemlji i sešću na presto Svoj. Tada ćete i vi, kao sudeonici Moje slave, sesti na dvanaest prestola, i svaki koji pobedi daću da sedi sa Mnom na prestolu Mome (Otkr. 3, 21)".
Tako, kad budu pokazane sve "misli ljudskih srca", i kad sve zemaljsko bude "nago i obnaženo", svima će se otkriti pravda Božija o zemlji i o ljudima, i biće sud Božiji po toj pravdi, zajedno sa sudom Svetih Božijih. Kao učesnici suda Božijeg, Sveti Božiji će tada uzviknuti: Spasenje i slava i čast i sila Bogu našemu; Jer su istiniti i pravedni sudovi Njegovi. (Otkr. 19,1-2).
Ali, Gospod, uz svoje najbliže učenike i Apostole, Svojom mišlju i ljubavlju obuhvata i sav bezbrojni zbor Svojih budućih učenika i sledbenika, i miluje ih Svojim Božanskim obećanjem. A pošto je Gospod video svu nemoć ljudske prirode, i ujedno svu težinu zemaljskih krstova Njegovih učenika, On objavljuje da Mu je bliska i zemaljska sudbina Njegovih učenika, te da se On, kao i u čudu hranjenja hlebovima, pobrinuo i za nju.
Na putu Krsta vladaju teška ostavljenost i usamljenost. Kad se u borbi sa svetom greha za svetost duše traže ljudske snage, kad je okolo pustinja, kad sa svih strana pritiskaju zveri i čuje se njihovo urlikanje, kad u najboljem slučaju pored tebe prođe ravnodušnost, i ti si sasvim sam u toj velikoj, bučnoj, metežnoj i tuđoj, pa uz to još i neprijateljski raspoloženoj pustinji života, a tvoje sile, međutim, presušuju, telo je već iscrpljeno, a u dušu se potkrada uninije, tad, uz svu tvoju veru u istinitost sopstvenog puta, uz svu svest o tome da Gospod ne može neprekidno da tvori čudesa kako bi te i na spoljašnji način podržao, ti ćeš ipak potpuno da iznemogneš usled te ostavljenosti, odbačenosti i usamljenosti.
Pa zar nije i Sin Božiji, budući iznemogao po Svojoj ljudskoj prirodi usled nesnosnih stradanja, vapio ka Svom Nebeskom Ocu: Bože Moj, Bože Moj, zašto si me ostavio? (Mt. 27, 46).
Tako Gospod, znajući unapred težinu stradanja krsnog puta Svojih učenika, znajući unapred svu nemoć ljudskih sila, sada Svoje buduće učenike i sledbenike venčava obećanjem čvrste zemaljske podrške za njih, kako ne bi imali osećaj ostavljenosti i usamljenosti.
"Vi ste radi Mene i radi Nebeskog Carstva ostavili sve zemaljsko. Ja znam da će vam biti veoma teško, ali, kao Otac Koji vas ljubi i Koji se stara i o vašem zemaljskom životu, Ja vam kažem: ne bojte se, vaša nagrada je velika - čak i dok se nalazite na zemlji, nećete osetiti da ste nešto izgubili ili da ste nečega lišeni. Ja ću učiniti to, da ćete i na zemlji biti stostruko nagrađeni onim "spoljašnjim", što ste ostavili Mene radi. Zato vam istinu govorim: nema nikoga ko je ostavio kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili mater, ili ženu, ili decu, ili njive, Mene radi i Jevanđelja radi, a da neće primiti sad u ovo vreme sto puta onoliko kuća, i braće, i sestara, i oca, i mater, i decu, i njive".
Zar je reč Božija isprazna? Zar se iz ljubavi prema Hristu ne ustupaju sada stotine domova za sluge Njegove; i zar se ne pojavljuju stotine braće i sestara u Hristu? I otaca, i majki, i dece u Hristu?
Sećaj se ovoga. I sećaj se svoga duga hrišćanske ljubavi (koji se izvršava po reči Njegovoj: Po tome će svi poznati da ste učenici Moji ako budete imali ljubav među sobom - Jn. 13, 35) i duga služenja Hristu u liku svoje braće (koji se izvršava po reči Njegovoj: Zaista vam kažem: kad učiniste - tj. kad nahraniste, napojiste, odenuste, primiste, posetiste bolesnog i zatočenog - jednome od ove moje najmanje braće, Meni učiniste - Mt. 25, 40). Još jače se utvrđuj mišlju, da to činiš po zavetu Božijem, radi učvršćivanja Carstva Božijeg.
Odmah nakon što je, snishodeći ljudskoj slabosti, utešio učenike obećanjem zemaljske podrške, Gospod kazuje ono glavno - večno i nebesko: "I nema nikoga od onih koji su pošli za Mnom, a da neće primiti u veku koji dolazi život večni". Tako ne samo Apostoli Gospodnji, nego i svi oni koji su ostavili zemaljsko i sa krstom pošli za Hristom, postaju sudeonici Njegovog Carstva i Njegove slave.
S Njim ćemo i carovati - ponavlja s Gospodom i Sveti Apostol (2. Tim. 2, 12).

105. Ali će mnogi prvi biti poslednji i poslednji prvi (Mk. 10, 31)

Opet slika suprotstavljenosti sveta zemlje, kao sveta greha, Carstvu Božijem, kao Carstvu pravednosti. Ono što je vredno na zemlji - bezvredno je na nebu, a prvo na zemlji - poslednje je na nebu. Zato je Gospod ranije i rekao: Koji hoće da bude prvi neka bude poslednji od sviju i sluga svima (Mk. 9,35).

106. A kada uzlažahu (Hristos i učenici) putem u Jerusalim, Isus iđaše ispred njih, a oni se čuđahu, i za Njim iđahu sa strahom. I uzevši opet Dvanaestoricu, poče im kazivati šta će mu se dogoditi: Evo idemo gore u Jerusalim, i Sin Čovečiji biće predan prvosveštenicima i književnicima, i osudiće ga na smrt, i predaće ga neznabošcima; i narugaće mu se, i šibaće ga, i pljuvaće ga, i ubiće ga, i treći dan vaskrsnuće (Mk. 10, 32-34).

Prvi krstonosac - Hristos Gospod, "uzlazi" u Jerusalim, Jerusalim stradanja, venca i slave. Put ka njemu je - put u goru. To je - put podviga. I Hristos "uzlazi" u Jerusalim.
Kao da je tajna Krsta potpuno ispunila Hrista, i On više ne pripada Sebi. On se kreće ka Golgoti. To je tajanstvena, neshvatljiva, slatka i strašna sila Božija. Eto zašto se Hristos već odvojio od učenika. On je sam. I ide ka Krstu i Golgoti.
Ovo je velika Božija tajna i sila. Ona je - kao nesavladiva stihija. Ona je Čoveka Hrista već iznela i odvojila od zemlje, i On se podiže ka Jerusalimu stradanja. Hristova figura postala je divovska. Nju je primetno ovenčala nadzemaljska sila.
Isus iđaše ispred njih. Eto zbog čega su srca učenika jače zakucala: dotakla ih je i zahvatila neshvatljiva stihija. Oni su zatreptali, jer su osetili da je pred njima najdublja tajna, iako je oni i ne shvataju.
Njihov krotki Učitelj uopšte više nije isti. On se odvojio od njih. Može biti, da im je u poslednjim zracima iščezavajuće svetlosti, idući ispred njih, On izgledao kao kolos. Njegova usredsređena odvojenost od sveta govorila im je da On više ne pripada Sebi, da je "privučen", i da tu nevidljivo prisustvuje Sam Nebeski Otac i Sile Nebeske.
Ustreptalih srca, poraženi tajnom koja ih se dotakla, učenici su u molitvenoj tišini išli podalje za Njim. A oni se čuđahu, i za Njim iđahu sa strahom.
Gospod posvećuje učenike u tajnu koja ih je zapljusnula. On poziva dvanaestoricu k Sebi, i govori im da će u Jerusalimu biti predan, izložen poruzi, popljuvan, osuđen na smrt i ubijen. Ali neka učenici takođe znaju i to, da celo to uniženje mora da se dogodi, jer je ovde, u Njegovom Krstu - tajna Njegove slave, pošto će trećega dana po smrti da nastupi Njegova pobeda i proslavljanje: On će vaskrsnuti.
I ti se pridruži učenicima, užasni se umom, ustrepti srcem, kako bi bio ovenčan tajnom Krsta, kako bi Gospod tu tajnu ulio i u tvoju dušu, jer za učenika Hristovog neminovno je da pođe putem Krsta.
I tebi je na putu tvoga krsta neminovno da pođeš na goru, neminovno je da podvigom i borbom uziđeš u Jerusalim tvojih stradanja i tvoje slave. Predosećajući težinu krsta, i ti ćeš se, kao i Apostoli, ispuniti užasom, i zadrhtaće tvoje ljudsko srce. Zato se moli Hristu, da bi te On Sam pratio, da bi ti darovao Svoju Božansku pomoć, te da bi i ti bio privučen i zapljusnut Njegovom moćnom silom. Moli se da bi bez straha uzašao za Hristom i sa Njim u Jerusalim tvojih stradanja, da bi se podigao na očišćujuću Golgotu, i kroz nju se prisajedinio Božanskom Vaskrsenju, te da bi ustao i za večnost ušao u Carstvo Boga i Oca.

107. I dođoše pred Njega Jakov i Jovan, sinovi Zavedejevi, govoreći: Učitelju, hoćemo da nam učiniš što ćemo te moliti. A On im reče: Šta hoćete da vam učinim? A oni mu rekoše: Daj nam da sednemo jedan s desne strane Tebi a drugi s leve, u slavi Tvojoj. A Isus im reče: Ne znate šta ištete; možete li piti čašu koju Ja pijem, i krstiti se krštenjem kojim se Ja krstim? A oni mu rekoše: Možemo. A Isus im reče: Čašu, dakle, koju Ja pijem ispićete; i krštenjem kojim se Ja krstim krstićete se; Ali da sednete s desne strane Meni i s leve nije Moje da dam, nego će se dati kojima je pripremljeno (Mk. 10, 35-40).

Opet molba ljubavi. I sasvim prirodna molba!
Pa ko neće da bude bliže onome koga voli? Samo što učenici o bliskosti prema Ljubljenom misle po zemaljski. Oni misle da se bliskost po ljubavi daje kao spoljašnja nagrada. Jednog staviš s desne strane, a drugoga - s leve... Pošto je, dakle, ovo bila molba ljubavi, a ne zahtev sujete, Gospod tu molbu ne otklanja sa negodovanjem - kao što je sa negodovanjem odbacio Petrova ljudska razmišljanja, koja su iskrivljavala Njegovo učenje (Mk. 8, 33) - nego sa trpeljivošću ispravlja pogrešno shvatanje Svojih učenika.
Dakle, ovde se želja ljubavi, želja da se bude bliže, ne otklanja, nego se zahtevu ljubavi ukazuje na bolji i uzvišeniji oblik i način dostizanja traženog. Gospod pojašnjava šta je to potrebno za bliskost Njemu po ljubavi. Za ovo je potrebna unutarnja bliskost, a unutarnju bliskost stvara jedinstvo puta učenika sa Hristovim putem.
Gospod potom ukazuje na svu neminovnost tog jedinstvenog puta za onoga ko Ga ljubi i ko je pošao za Njim. Hristov put je - put Krsta i stradanja, i kada učenik jednom pođe tim putem, On će se dušom sliti sa Hristom.
Gospod i kaže da je za Jakova i Jovana, ako pođu Njegovim putem, neminovno da piju čašu koju On pije, i da se krste krštenjem kojim se On krštava. Čašu, dakle, koju Ja pijem ispićete (neminovno i vi); i krštenjem kojim se Ja krstim krstićete se (neminovno i vi).
Konačno, pod čašom Hristos je podrazumevao čašu stradanja, a pod krštenjem - krštenje ognjem podviga. Ti već znaš da su i jedno i drugo (i stradanje i podvig) neodvojivi od hrišćanskog puta (upor. Mk. 8, 34; 9, 49); dakle, svako ko ide putem podviga i stradanja, ide za Hristom, i što odlučnije ide, to je bliži Hristu, jer Hristos je na tome putu, i, shodno tome, takav kao da se približava Hristu.
Tako, jedinstvo puta stvara unutarnju bliskost sa Hristom, a rast bliskosti određuje se stepenom napredovanja učenika prema Učitelju i Gospodu. Više si prošao na putu podviga, više si unutarnje usvojio Hrista, više si Mu približio svoje srce - i, na kraju, On ti je bliži.
Dakle, spoljašnja nagrada i spoljašnji dar ne obezbeđuju prvo mesto kod Gospoda. Čak ne daje Gospod to mesto - zbog čega je i rekao: Ali da sednete s desne strane Meni i s leve nije Moje da dam (Mk. 10, 40) - nego ono zavisi od čoveka koji ide i koji se približava. Nelicemerni Sud Božiji samo konstatuje njegov uspeh i stepen bliskosti. A pošto su u predvečnoj misli Oca Nebeskog, po Njegovom Božanskom Predznanju, poznati svi podvižnici na zemlji, koji na poprištu trče ka Carstvu Božijem, i pošto Mu je poznat stepen njihovog duhovnog napretka, onda su oni koji stižu "prvi" već određeni na Sudu Božijem, i već kao da su se "pripremili", čak i ako se još nisu ni rodili.
Eto zbog čega je Gospod dodao: Ali, da sednete s desne strane Meni i s leve nije Moje da dam, nego će se dati kojima je pripremljeno (Mk. 10,40).

108. I čuvši to desetorica počeše se srditi na Jakova i Jovana. A Isus dozvavši ih reče im: Znate da oni koji se smatraju vladarima naroda gospodare nad njima, i velikaši njihovi vladaju nad njima. Ali među vama da ne bude tako; nego koji hoće da bude među vama veliki, neka vam služi; i koji hoće među vama da bude prvi, neka bude svima sluga. Jer Sin Čovečiji nije došao da mu služe nego da služi, i da dade život Svoju otkup za mnoge (Mk. 10,41-45).

Zašto i oni ne bi mogli da sednu sa desne i sa leve strane? Zar oni manje ljube?
Kada bi desetorica zaista shvatili da Jakov i Jovan ni sami ne znaju šta traže, pa kada bi negodovali povodom neumesnosti molbe ove dvojice, onda Gospod ne bi morao da ispravlja i njihovu pogrešnu misao, nego bi trebalo da ih pohvali zato što su u pravu. Međutim, Gospod ih doziva, i, objašnjavajući njihove misli, svim učenicima još jednom izlaže učenje o nesličnosti Svoga Carstva sa zemaljskim carstvima i o različitosti poredaka ta dva carstva.
U skladu sa onim što je ranije rečeno o suprotstavljenosti sveta neba i sveta zemlje (upor. Mk. 10,31 i dalje), Gospod sada učenicima pojašnjava da, dok oni koji su prvi na zemlji teže za tim da zapovedaju i vladaju, prvi na nebu - to su oni koji su odbacili zemaljsku slavu, počasti i vlast, kao kakvo smeće. Prvi na nebu - to nisu oni koji vladaju silom, nego oni koji svima služe iz ljubavi.
Pošto se oni koji se pripremaju za Nebesko Carstvo i na zemlji rukovode Božijim zakonom, onda se i njihovi zemaljski običaji razlikuju od običaja sinova zemlje. Odatle i na zemlji važi: Koji hoće da bude među vama veliki, neka vam služi; i koji hoće među vama da bude prvi, neka bude svima sluga.
Sada Gospod pruža Svojim učenicima još jedan motiv - da ne treba da se drže poretka zemlje, nego da u život treba da sprovode Božiji poredak.
Taj motiv je - lični primer Hristov. Jer Sin Čovečiji nije došao da Mu služe nego da služi, i da dade život Svoj u otkup za mnoge. A nije li On, Gospod, prvi za ljude i među ljudima? On je Spasitelj, ljudi, njihov Bog.
Pa ipak, shodno suštini Svoga dela i Carstva, shodno zakonu ljubavi, On nije došao zato da bi Ga veličali, da bi Mu služili i da bi Ga poštovali, kako bi trebalo da bude po zemaljskom poretku, nego je došao da Sam služi drugima i da život Svoj položi u otkup za mnoge.

109. I kad izlažaše iz Jerihona, On i učenici Njegovi i narod mnogi, sin Timejev, Vartimej slepi seđaše kraj puta proseći. I čuvši da je to Isus Nazarećanin, stade vikati i govoriti: Sine Davidov Isuse, pomiluj me! I prećahu mu mnogi da ućuti, a on još većma vikaše: Sine Davidov, pomiluj me! I zaustavivši se Isus reče: Pozovite ga! I zovnuše slepoga govoreći mu: Ne boj se, ustani, zove te. A on, zbacivši sa sebe haljinu svoju, ustade i dođe Isusu. I odgovarajući reče mu Isus: Šta hoćeš da ti učinim? A slepi mu reče: Učitelju, da progledam. A Isus mu reče: Idi, vera tvoja spase te. I odmah progleda i otide putem za Isusom (Mk. 10, 46-52).

Put za Jerihon je - razbojničko mesto (vidi Lk. 10, 30). On predstavlja sliku puta greha.
Gospod sada napušta Jerihon, a kraj Njegovog puta, koji vodi iz Jerihona, sedi slepi i prosi milostinju.
Ovde je sve u slikama. To je slika duše koja je ostavila put greha i sedi pokraj Hristovog puta.
Jevanđelska priča takvu dušu predstavlja kao slepu. Ona ne može slobodno da se kreće putem. Ona je nepokretno prikovana, sedi, moli milostinju i izdržava se milostinjom.
A to je dobra duša. Ona je napustila razorni put greha, i nalazi se pokraj Božijeg puta. Ipak, oči njenog srca su zatvorene i ona je slepa. Božiji put joj ne pruža ništa. Ona ga i ne vidi. Okovana unutarnjom tamom, ona kaska u mestu. Za nju se još nije upalila Jevanđelska Svetlost, i u njoj nema radosti kretanja na putu ka Hristu. Ona je okovana u duhovnoj nepomičnosti svoje unutarnje tame i bez koristi za sebe sedi kraj puta Hristovog.
A pošto je svakoj duši potrebna hrana, ona pruža ruku za milostinjom i hrani se slučajnim i nevažnim delićima ljudskih misli, osećanja i stvari. Konačno, od ove milostinje kraj puta, neće nestati njeno slepilo, niti će njen život postati ispunjen.
Mnogo je takvih duša!
Upravo takvoj duši Hristos otvara oči srca, kako bi se razgorela i počela da živi, kako bi se ozarila lučezarnom Svetlošću Hrista i Njegove istine, i kako bi u toj Svetlosti sa radošću pošla putem Hristovim.
Kako dolazi do tog unutarnjeg ozarenja?
Duša, koja želi da se u njoj otkrije Svetlost Hristova, mnogo, mnogo moli Hrista za to. Ona Ga doziva neprestano, uporno, do krika, kao što je Hrista dozivao i slepi Vartimej. Neka takvu dušu, koja traži otkrivanje Svetlosti Hristove u sebi, ne oslabe meseci, pa čak ni godine prividne besplodnosti njenih napora da se rasplamsa ognjem Hristovim. Neka savlada umor, neka pogazi tugu, neka doziva Hrista i vapije Mu sa neprestanom obraćenošću, bez kraja, kako bi On došao i otvorio oči njenog srca.
Dušu koja stremi ka Božanskom ozarenju zaustavljaće svi koji je okružuju. Nju će zaustavljati i snishodljivim osmesima, i rasuđivanjima, i savetima, i podsmesima, i pretnjama... Govoriće joj da njen stav nije savremen i da će samo doneti štetu svima, da je nerazuman, da je to fanatizam, ludost i jednostavno nenormalnost.
Tako su ućutkivali i Vartimeja kada je dozivao Hrista. No duša neka i pored svega bude vatrena i neka traži Hrista, da bi On došao i uselio se u nju.
Tada će se Gospod zaustaviti pored duše i zapovediće da je pozovu, kako bi bila odmah pored Njega.
Pazi na taj poziv!
On se često čuje u životu. Tad ne oklevaj. Podražavaj Vartimeja. On odmah po pozivu zbacuje gornju odeću, ustaje i kreće. I ti zbaci gornju odeću. Gornja odeća, onako kako su je nosili u starini, svezivala je udove tela i smetala potpunoj slobodi pokreta. Dakle, treba zbaciti i odseći sve spoljašnje, sve što svezuje za zemlju i lišava dušu slobode u kretanju ka Bogu.
Posle toga, oslobodivši se zemlje, treba da ustaneš i da pođeš Hristovim putem, u susret Hristu, tj. treba i delima i životom da pođeš Hristovim putem, pa makar se spoticao i padao onako kako se spotiču slepi.
Dakle, treba biti ne "uz put Hristov", ne "uz Crkvu", ne "uz Jevanđelje", nego smelo i energično treba poći tim putem, ići sa Crkvom kao njen živi ud, ići sa Jevanđeljem u srcu.
Čim na putu primetiš Hrista, ti počni da Ga moliš: "Učitelju, hoću da progledam". A Gospod će ti, po veri tvojoj i po smelosti vere, ispuniti molbu. Ti ćeš unutarnje da progledaš. Otkriće ti se ljubav Hristova koja te poziva. Otkriće ti se Njegova istina. Otkriće ti se pravda i sreća Njegovog puta. I više se nećeš odvojiti od Hrista, nego ćeš sa radošću poći za Njim po svetlom putu spasenja, kao što je pošao slepi kada je progledao.

110. I kad se približiše Jerusalimu, Vitfagi i Vitaniji, kod gore Maslinske, posla dvojicu učenika Svojih i reče im: Idite u selo što je prema vama, i odmah kada uđete u njega naći ćete magare privezano, na koje niko od ljudi nije usedao; odrešite ga i dovedite. I ako vam ko reče: Šta to činite? kažite: Gospodu je potrebno; i odmah će ga poslati amo... I dovedoše magare Isusu, i metnuše na njega haljine svoje; i usede na njega. A mnogi prostreše haljine svoje po putu; a drugi rezahu granje od drveća, i prostirahu po putu. A koji iđahu pred Njim i za Njim vikahu govoreći: Osana! Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje! Blagosloveno Carstvo oca našega Davida koje dolazi u ime Gospodnje. Osana na visini! (Mk. 11, 1-3, 7-10).

I neki od fariseja iz naroda rekoše Mu: Učitelju, zabrani učenicima Svojim. I odgovarajući reče im: Kažem vam, ako oni ućute, kamenje će povikati. I kad se približi, videvši grad zaplaka nad njim, govoreći: Kad bi i ti znao, bar u ovaj dan tvoj, ono što je za mir tvoj! Ali, sad je skriveno od očiju tvojih. Jer će doći na tebe dani, i okružiće te neprijatelji tvoji opkopima, i opkoliće te, i stegnuće te sa sviju strana; i srušiće tebe i decu tvoju u tebi, i neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu, zato što nisi poznao vreme u kojemu si pohođen (Lk. 19, 39-44).
I dođoše opet u Jerusalim: i ušavši Isus u hram stade izgoniti one koji prodavahu i kupovahu u hramu; i ispremeta stolove onih što menjahu novce, i sedišta onih što prodavahu golubove. I ne dozvoljavaše da ko pronese kakav sud kroz hram. I učaše govoreći im: Nije li pisano: Dom Moj nazvaće se dom molitve svim narodima? A vi načiniste od njega pećinu razbojničku (Mk. 11, 15-17).
Dani stradanja, smrti i slave Gospodnje - to su nezaboravni obrasci za dušu koja savršava svoj podvig. U njima je sve veliko i zanosno! Njih treba primiti umom srca, jer reči običnog uma nisu dovoljne da bi se ti dani opisali. A zatim opet: moli se u smirenju, kako bi se otvorile oči tvoga srca, kako bi ono poznalo istinu Božiju i kako bi ona nepokolebivo ušla unutra.
Stradanja Hristova savršavaju se u Jerusalimu. Jerusalim postaje slikoviti prikaz kraja podvižničkog puta, završetak stradanja i ovenčavanje podviga carstvom Gospodnjim.
Ka Jerusalimu vodi gornji put, put koji se podiže u vis... I Gospod ide gore u Jerusalim (vidi Mk. 10, 33 i dr.).
Dakle, ulaze u period podvižničkih stradanja pripremajući se za to. Idu gornjim putem. Ostavljaju iza sebe nizinu greha i padova. Penju se kamenitim putem: to je - nasilje nad sobom, savladavanje tela, borba za ispunjenje zakona Božijeg. Podižu se iznad nizine padova, kako bi očistili srce, kako bi im bilo lakše da dišu. Na visini je - čist vazduh.
Tako se duša na putu ka Jerusalimu priprema za podvig stradanja. Pripremanje je - veliko delo. Duša ne može odmah da stane pred kapiju Jerusalima.
I Gospod ne stupa odmah u Jerusalim stradanja. Kada su Ga neki od fariseja upozorili na to kako Ga Irod traži da bi Ga ubio, Hristos im je rekao: Idite i kažite toj lisici: Evo izgonim demone i vršim isceljenja danas i sutra, a treći dan završiću (Lk. 13, 32).
Ovim rečima Gospod je ukazao na to da još nije kucnuo čas Njegovog Jerusalima stradanja i smrti. I nije na Irodu da određuje kada će taj čas da nastupi. On je u volji Oca. Stradanja će nastupiti onda kada Otac pozove na čas stradanja.
Dotle Sin tvori volju Oca i izvršava delo služenja koje Mu je određeno. Eto zbog čega se Gospod i u drugim slučajevima kloni pretnje prevremenog prekidanja Njegovog služenja (vidi Lk. 4 , 29-30).
Tako i verujuća duša ne traži sama na svakom koraku da se baci u ognjeni Jerusalim stradanja, nego pre svega i više od svega teži ka tome da ispuni volju Božiju o životu i o izvršenju zakona Gospodnjeg, penjući se očišćujućim kamenim putem koji iz doline greha vodi ka Jerusalimu. A kada nastupi njen čas, kada dođe vreme da se izvrši ono što je odredio Bog, onda duša stupa u Jerusalim poslednjeg podviga, stradanja i venca.
Put u Jerusalim, kao ispunjenje volje Božije, već i sam po sebi predstavlja predavanje sopstvenog života Svemogućem, a na njegovom završetku, kad se već oseća zov Jerusalima, duša doživljava radost kraja, radost završetka svih želja, i, makar i kroz suze i muke, radost sa Gospodom zauvek.
Zato je ulazak u Jerusalim slavlje. To je - najveći praznik duše. Gospod u Jerusalim stupa veličanstveno kao nikad. Gospod stupa kao Pobednik, kao Onaj Koji je ispunio volju Oca i ide ka njenom ostvarenju, kao Car Koji treba da bude krunisan. Po Njegovom putu prostiru odeću, i On to prihvata kao potrebno. Njegov put ukrašavaju zelenilom, bacajući ga pred Njegove noge, a On i to prihvata kao zasluženo.
Dakle, ulazak u Jerusalim poslednjeg podviga, stradanja i venca - praznik je duše. I zato neka slavi, ispunjena nakupljenom unutarnjom silom. Pa ona je već pobednica! I neka se njenom podvigu potčini i počne da služi sve spoljašnje (prostiranje odeće), sve materijalno, prirodno, zemaljsko (bacanje grančica po putu).
Koje su osobine duše koja se priprema da uđe u Jerusalim?
Gospod odgovara na to pitanje svojim Božanskim ulaskom.
Svojim Božanskim ulaskom u Jerusalim, Gospod pre svega ukazuje na to da je On samo poslušni Izvršitelj volje Očeve. Jerusalim stradanja je predviđen. Sve se savršava po najvišoj volji. Neizbežno se savršava. Svi koji učestvuju u tome delu, bezmolvni su izvršitelji Božanske volje. Njoj se potčinjava sve zemaljsko.
Gledaj kako se ispunjava ono što je predviđeno. Gospod šalje u selo dvojicu Svojih učenika. Na ulazu u selo, oni nalaze magare - upravo onako kako im je Gospod i rekao. Odvezuju ga. Na pitanje seljana: "Šta to radite? Pa vi uzimate tuđe", učenici odgovaraju onako kako im je Hristos rekao: "Gospodu je potrebno", i odvode magare. I "incident" je završen. Učenici uopšte nisu uznemireni zato što uzimaju tuđe. Niti se vlasnici magareta bune što im na njihove oči nepoznati ljudi odvode životinju.
Ovde se radi o onome što je predviđeno. I jedni i drugi su izvršitelji Najviše volje. I više od toga. Kad su fariseji rekli Gospodu da zabrani učenicima da Ga pozdravljaju uzvicima: Osana! Blagosloven koji dolazi u ime Gospodnje! - Hristos im odgovara: Ako oni ućute, kamenje će povikati (Lk. 19, 39-40).
Ovim odgovorom Gospod još jednom ukazuje na to, da je sa Njegovim ulaskom u Jerusalim nastupio trenutak kada se ispunjava Najviša volja o Njemu, i da bi čak i nerazumna priroda, prema traženju Nebeskog Oca, mogla da počne da objavljuje tu volju, ako bi ljudi zaćutali.
Tako je i za dušu, koja ide u Jerusalim, pre svega potrebno potpuno predavanje sebe Bogu - takvo bespogovorno svecelo predavanje Božanskoj volji, da bi na svakom koraku puta duša videla Božanski Promisao, i da bi u svakom trenu života osećala nevidljivu rukovodeću Silu Božiju.
Iz ovog prvog svojstva podvižničke duše - potpunog predavanja sebe volji Božijoj - neminovno proističe i drugo: smirenje.
Gospod i Bog, Car Slave, Spasitelj cele vaseljene, Sudija čitavog sveta, ide ka otkrivanju Svoga slavnog Carstva. I to ide ne uz raskošne dvorske ceremonije, niti u bljesku zlata i dragog kamenja, ni u skupocenim kolima i uz zvuke timpana i razdraganu buku radosnih i ustalasanih narodnih masa, nego na jadnom magaretu, u skromnoj odeći i uz pratnju nekolicine učenika - istih takvih siromaha, kakav je i Sam.
Tako smirena treba da bude i duša koja ide ka svome Jerusalimu. Ona je poznala sebe. Ona je poznala svu beskonačnu bedu prirodnog čoveka, svu svoju unutarnju ubogost, i svu uzaludnost svojih napora da se uzdigne iznad sopstvene ograničenosti. Ona je poznala život oko sebe, satkan od borbe ljudskih egoizama, ili od bezvrednih ljudskih ograničenosti, usmerenih samo na spoljašnje.
Ona je poznala prirodnog čoveka kao, u najboljem slučaju, šareno obojeni grob, a u stvari - kao smeće. I šta je ostalo za nju kao jedina svetla tačka, ako ne Bog? I šta je drugo put života, ako ne odricanje od svega prirodno-ljudskog i od stvari, i bacanje sebe pred Bogom u prah, u ništavilo; šta je drugo, ako ne bespogovorno, smireno predavanje sebe Bogu, kako bi On Svojom velikom rukom, kroz očišćujući podvig, kroz očišćujući put ka Jerusalimu stradanja, priveo čoveka ka jedino dostojnom životu po "novom čoveku", po "drugom Adamu" - Hristu.
Dakle, čovek ima jedan put - smireno odricanje od cele zemlje i od sebe, smireno uništavanje sebe i sveta greha, i smireno predavanje celoga sebe, bez ostatka, volji Božijoj.
Neka bude blagoslovena Njegova svemoguća volja. I neka se po volji Njegovoj dogodi opravdanje moga života, makar i kroz očišćujući i tužni put Jerusalima.
Gospod ukazuje i na treće svojstvo duše podvižnika na Jerusalimskom putu - potčinjavanje žive prirode duhu.
Prilikom ulaska u Jerusalim Gospod sedi na životinji, magarcu, i prisiljava je da Mu se potčini. Životinja uvek predstavlja sliku ljudske telesnosti, primitivnosti i grehovne nerazumnosti.
Upravo ta ljudska telesnost, primitivnost i grehovna nerazumnost i treba kod putnika za Jerusalim da budu potčinjeni duhu. Duh treba da vlada, zapoveda i upravlja, dok telo, a sa njim i sve spoljašnje, zemaljsko, treba da bude ispod - osedlano, svezano i potpuno potčinjeno. To su tri svojstva duše podvižnika koji ulazi u Jerusalim. Dalji tok ulaska Gospodnjeg u Jerusalim slikovito ukazuje na smisao ulaska u Jerusalim. Misao o tome najpre se razvija sa obratne strane, tj. Gospod ukazuje na mračnu sudbinu onih koji su odbacili put u Jerusalim.
Žitelji ondašnjeg Jerusalima nisu prihvatili Gospoda. Njihove duše su, i posle svega što su videli i čuli od Hrista, ostale zatvorene. Oni su čvrsto ostajali u duhovnoj nezainteresovanosti - i kako onda da se vinu do poznanja i prihvatanja podviga? Gospod je zaplakao zbog njih, gledajući na bezosećajnost grada. Kad bi i ti znao, bar u ovaj dan tvoj, ono što je za mir tvoj! Ali sad je skriveno od očiju tvojih.
Kroz suze Gospod otkriva zavesu budućeg i pokazuje sliku propasti onih koji su duhovno mrtvi: Jer će doći na tebe dani, i okružiće te neprijatelji tvoji opkopima, i opkoliće te, i stegnuće te sa sviju strana; i srušiće tebe i decu tvoju u tebi, i neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu, zato što nisi poznao vreme u kojemu si pohođen (Lk. 19, 43-44).
Takva je sudbina duše koja se okrenula od puta za Jerusalim, i koja u duhovnoj bezosećajnosti nije primila Božiji poziv na podvig.
Pošto je podvig u životu Hrišćanina neizbežan (Mk. 8, 34), i pošto očišćujuća stradanja za Hrišćanina predstavljaju obavezni Hristov put (upor. Mk. 10, 39), onda će, shodno tome, poziv na podvig i stradanja radi Hrista predstavljati posetu Božiju, kojom Gospod poziva za Sobom i na Svoj put. Poziv na podvig i stradanja u ime Hrista biće pokazatelj Božije ljubavi prema čoveku, pokazatelj toga da čovek nije ostavljen od Boga - nego da je Gospod naročito blizak duši - i brige Hristove za dušu, ljubljenu i izabranu, da bi je osolio ognjem podviga i učinio je zlatom, očišćenim u ognju stradanja (upor. Mk. 9, 49).
Dakle, podvig i stradanja su - Božija poseta. I zato, teško duši ako ne prepozna i ne prihvati svoj podvig! Teško, teško! Jer ona se okrenula od Samog Hrista, Koji je došao za njom i povukao je za ruku. Eto zbog čega je Gospod zaplakao nad dušama koje nisu "poznale" dan Njegove posete.
Teško duši koja u stradanjima nije poznala Božiju posetu i poziv na podvig! Ona se sama okrenula od Hrista. Nije shvatila šta je potrebno za njen život i za njen mir, zato što spava u duhovnoj lenjosti, i zatvorene su oči njenog srca (Lk. 19, 42).
Gospod će otići od nje, možda i zauvek. Eto će vam se ostaviti kuća vaša pusta. Jer vam kažem: Nećete me od sada videti dok ne rečete: Blagosloven Koji dolazi u ime Gospodnje (Mt. 23, 38-39).
Dom duše koja se okrenula od Hrista ostaje pust. Nestaje njegova zaštita, uzima se njegova ograda. Tad nastupaju dani, kada će dušu "okružiti neprijatelji opkopima, i opkoliće je, i stegnuće je sa sviju strana". Tada će se greh, oslobođen sveza, razviti i u visinu i u širinu, i okružiće dušu svojim mrežama kao opkopima. I obložiće je lepljivom paučinom, te će ona, kao u neprijateljskom ropstvu, biti izolovana od čistote i slobode. I nastupiće u duši takva skučenost od zla ("stegnuće te"), da neće moći disati ni živeti.
Tako će biti porobljena zlom duša koja se okrene od Boga. A posle toga će poginuti. Kao što i sam organizam živi od čistog vazduha i svetlosti, tako i duša živi svetlošću pravde i vazduhom čistote. Lišena dotoka i jednog i drugog, ona odumire.
Dakle, kada se u duši, oblepljenoj zlom i izolovanoj od pravde, prekine tok životnih sila, ona umire. "Srušiće te neprijatelji tvoji..." Oni (neprijatelji) će u tebi opustošiti i poslednje ostatke života. "Srušiće decu tvoju u tebi". Oni će uništiti sve, čak i najslabije tragove svetlosti i dobra. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu, zato što nisi poznala vreme u kojemu si pohođena... Oni će potresti sve temelje života u tebi, pa ćeš pod krhotinama oslonaca života koji se ruše poginuti i sama, jer si već i tako postala mrtva i trula, a jedino što te čeka je - da se raspeš u prašinu i pomešaš se sa prašinom.
Ovo će se neizbežno dogoditi, jer si postala gluva do bezosećajnosti, nisi primila poziv na podvig, udaljila si se, ili si pak očišćujuće stradanje smatrala besmislenim, te si tako isključila sebe iz zdrave sredine opštenja sa svetom života, sama si se okrenula od Hrista, ne poznavši i ne primivši dan Njegove posete.
I ostao je pust dom duše, postao je pećina razbojnička, satrulili su njegovi oslonci i zatrpali te svojom smradnom truleži.
Govoreći o pogubnosti neprimanja podviga i stradanja, Božanska Reč otkriva pozitivnu stranu prihvatanja podvižničkog puta. To prihvatanje je - primanje unutarnje sile vere u duši, i njena smelost po veri.
Hristos, kao carski i ujedno smireni Izvršitelj Očeve volje, svestan nepromenljivosti onoga što se savršava, ulazi u Jerusalim. U Jerusalimu On ulazi u hram i tu projavljuje svu silu smelosti. Obuzet revnošću za svetost hrama i videći kako je on oskrnavljen, Gospod, kao Onaj Koji ima vlast, izgoni iz hrama sve one koji prodaju i kupuju, premeće stolove onih koji menjaju novac i sedišta onih koji prodaju golubove.
Sa odvažnom silom Gospod ustaje u zaštitu hrama koji je pretvoren u razbojničku pećinu; On odlučno izgoni one koji sramote svetinju. I svi mu se mirno pokoravaju.
Takvom se silom smelosti ispunjava duša koja ide putem podviga. Božanska pomoć, sila unutarnje Svetlosti, sila unutarnje čistote, daju joj nepokolebivu unutarnju postojanost. Gospod je blizu srca. Božija pravda je njen život i disanje, i put pravde za nju je - zadovoljstvo i radost; niko i ništa neće je skrenuti sa toga puta.
Ako bi se ukazala prepreka, ona će unutarnjom silom smelosti odlučno preći preko nje, i pri tome ne samo da neće izgubiti silinu obraćenosti ka Hristu, nego naprotiv - još više će se raspaliti ljubavlju prema svome jedinom Spasitelju i Gospodu.
Predstavljajući rezultat podviga, sila smelosti, kao Božanski dar molitve i čistote života, priprema dušu za još veći podvig u ime Hrista - na podvig stradanja, Golgote, pa i same smrti. I za Hrista se teški podvižnički put u Jerusalim završio Golgotom i smrću na Krstu.
Tako se podvig pretvara u silu da se živi i da se strada. I to - da se strada bez uninija, hrabro, sa verom, nadom i radošću... Tako se podvig pretvara u praznik duše. Kao što je Gospod ulazak u Jerusalim stradanja pretvorio u najveće slavlje Svoga života, tako će neiscrpno biti velik i praznik duše, koja ide u svoj Jerusalim...
I neka ona - koju nevidljivo prate sva nebeska deca, ona, koju prate pogledi bezbrojnih Anđela, ona, koja je okružena molitvama Svetih cele vaseljene, ona, koju blagosiljaju uzdasi i suze podvižnika na zemlji, ona, pod čije je noge prostrt i kojoj se potčinio sav zemaljski život (prostrta odeća), ona, koju pozdravlja oslobođena priroda koja je iščekuje (grančice drveća po putu) - čuje na svome putu tajanstvenu i zadivljujuću huku neba i zemlje: "Blagoslovena je ona, koja dolazi u ime Gospodnje!"
I neka njena usta u molitvenom zanosu nečujno odgovaraju jednim i samo jednim najslađim uzdahom: Blagosloveno Carstvo Oca našeg koje dolazi u ime Gospodnje (Mk. 11,10).

111. I sutradan kad iziđoše iz Vitanije, ogladne. I videvši izdaleka smokvu s lišćem, dođe ne bi li što našao na njoj; i došavši njoj ništa ne nađe osim lišća; jer još ne beše vreme smokava. I progovorivši Isus reče joj: Od sada niko ne jeo sa tebe roda do veka! I slušahu učenici Njegovi... A ujutru prolazeći videše smokvu gde se osušila iz korena. I opomenuvši se Petar reče mu: Učitelju, gle, smokva što si je prokleo osušila se (Mk. 11,12-14; 20-21).

Sasušena smokva - to je klasična slika duhovno besplodne duše. Takva duša ima sav privid života. Ona, kao smokva, zeleni i prekrivena je lišćem, tj. ima sva spoljna obeležja života: sujetna je, doteruje se spolja, kao da će time nešto postići, i ostalo.
No, kao što u besplodnoj smokvi nema sokova života i ona nije u stanju da donese plod, tako i u besplodnoj duši, i pored uobičajene spoljašnjosti života, nema sile života i nema plodova. Ona je besplodna za sebe, zato što ne može da raste niti može da bude srećna zbog napredovanja. Besplodna je i za one koji je okružuju, jer nema ništa u sebi. I šta ona može da ostavi posle sebe? Takva duša propada. I više od toga - ona je prokleta. Učenici upravo tako, prokletstvom, nazivaju pretnju Gospodnju upućenu smokvi. Pretnja pokazuje da smokva, lišena plodova, biva osuđena na večnu besplodnost, te u njoj zamire život i ona se suši.
Tako je i sa dušom, koja je stvorena za cvetanje i donošenje plodova, a kada se okameni u unutrašnjoj besplodnosti, onda se nad njom izriče presuda večne beživotnosti, presuda smrti. Ona biva osuđena i, konačno, treba da propadne i pogine.
Žalosni kraj žalosnog života. On je tragičan zato, što je sa životne tačke gledišta neočekivan, i čak naizgled nezaslužen i nepravedan.
Spolja se odvija sasvim normalan ljudski život. I sve je naizgled u redu. Život ima sva spoljašnja obeležja koja ga odlikuju. On je spolja dopadljiv. Kao što je jevanđelska smokva obećavala zadovoljstvo, jer je bila pokrivena lišćem, bogata zelenilom i privlačna, tako i ljudski život naizgled protiče u potpunom zadovoljstvu - spolja gledano on je dopadljiv i privlačan, obećava zadovoljstvo i radost.
Odjednom, takvom životu pristupa nelicemerni Sudija i u trenu izriče presudu: "U tebi zapravo života i nema, to je samo dekoracija, samo privid života; iako još stojiš, iznutra si već mrtva. Zato si besplodna. I tvoj je kraj samo jedan. Privid spada sa tebe, lišće opada, i pokazuje se tvoja suština. Pokazuje se da pod lišćem zapravo ničeg nije ni bilo, i da si mrtva. Pošto si živela lažno i obmanjivala druge, neka se tvoja laž preseče".
I tako iščezava varljivi privid života. Duša biva osuđena i umire, budući da nema hranljive sokove života i plodove.
Zašto Gospod izriče tako odlučnu i bespogovornu presudu i osudu?
Takva presuda izriče se zbog besplodnosti. Besplodnost - to je stanje unutarnjeg mrtvila, unutarnje nemoći, odsustva života. Pored unutarnjeg mrtvila, u čoveku je živa i razvija se samo ljuska postojanja, samo spoljni omotač i privid života.
Čovek se kreće, žuri. On je napet, stalno u poslu i brigama, bez predaha. Čovek uporno podiže svoje spoljašnje. Život kao da mu je ispunjen. Čoveka zanima pokućstvo, zanima ga odeća. Čoveka zanima hrana i tome posvećuje ne malo sati. Čovek misli kako da se zabavi, i razonodi posvećuje sve svoje slobodno vreme.
Ali zar je sav čovek u tome što je navedeno? To su samo spoljašnji pokazatelji života. Čoveka tu još nema.
Smokva je takođe imala privid života. Imala je granje i imala je lišće. A unutar nje nije bilo sile. Međutim, sedište života je unutra - u ljudskom duhu.
Život je - u unutarnjoj zasićenosti silom, koja reguliše i sve spoljašnje procese. I što je ta sila moćnija, to je sam život značajniji. I što je ona ispravnija i pravednija, to je pravednije i spoljašnje ustrojstvo života. Jer u istinskom životu unutarnje i spoljašnje su u tesnoj vezi, i prvo određuje drugo, jer i čovek treba da bude jedan.
Kada između unutarnje sile i spoljašnjeg procesa dođe do raskida, ili kada je prvo - unutarnje - sasvim odsutno, pošto je ugušeno ili iscrpljeno, onda više nema života, i pojave života zapravo ništa ne pokazuju, jer u njihovoj osnovi i pod njima nema ničega, samo pustoš. Oni su postali samo mehanički odrazi onoga što ih okružuje, ili odrazi različitih stanja organizma, kao kod životinja.
Izlazi da tada manifestacije života postaju priviđenje života. One su postale samo senka života. One su - iluzija života, njegova dekoracija. One za sobom ne pokazuju nikakvu silu ni istinu.
Na taj način od ljudskog života ostaje samo privid, samo spoljašnjost. Čovek postaje automat. A može li biti ploda od automata? Šta može da rodi iluzija? Kakvu sadržinu životu može da pruži obmana? Tako dolazi do besplodnosti duše i života. Ona dolazi ili od gušenja unutarnjeg, duhovnog, ili usled odvajanja spoljašnjeg od unutarnjeg. Besplodnost duše karakterišu razvitak samo spoljašnjosti, kada čovek-Hrišćanin pokazuje spoljašnji "lik pobožnosti", a unutra nema "sile" pobožnosti. Kad nema unutarnje sile, onda nema ni duhovnog napredovanja, i unutar čoveka je - mrtvilo.
U takvom stanju iluzornog i varljivog života, u čoveku zapravo živi smrt. A smrt ne može da pruži klice života, niti plodove. Plod smrti može da bude samo smrt.
Tako i biva u iluzornim, varljivim, spoljnjim životima. Oni ne daju ploda! Evo otkud osećaj odvojenosti, kaskanja u mestu, nezadovoljstva, uninija.
Po starom, u čoveku živi spoljašnjost: on ide u crkvu, izvršava obred i moli se na spoljašnji način, no tu nema duše, nema osećaja rasta i napredovanja, nema radosti.
U celom spoljašnjem životu čovekovom, takođe je neprekidna besplodnost, koju dobro opisuje Sveti apostol Jakov: Želite i nemate; ubijate i zavidite, i ne možete da dobijete; borite se i vojujete, i nemate (Jakovlj. 4, 2), tj. svi vaši napori da uredite život su besplodni, kad nemate unutarnji regulator koji određuje šta je vredno u životu i kakva treba da bude razumna spoljašnjost, zasnovana na sili života.
Karakteristično je to, da duša postaje svesna besplodnosti i unutarnje izgubljenosti života. Ona ovo doživljava kao ispraznost života i kao tugu.
Tad ljudi počinju strastveno da ispunjavaju svoj život spoljašnjim. U odsustvu unutarnjeg temelja i regulatora života, nezadrživo raste potreba za spoljašnjim utiscima. Čovek ne može da ostane nasamo sa sobom. On ne zna šta da radi sa sobom, čime da ispuni život. Onda trči na ulicu, za spoljašnjim utiscima; i što je duša pustija, to joj se ulica čini življom.
Da bi osećaj ispraznosti bio ugušen, nije dovoljno ispuniti život spoljašnjom bujicom utisaka, nego bujicu treba učiniti neprekidnom. A pošto utisci vremenom dosade, potrebno je pojačavati njihov intenzitet. Tako ljudi uz pustoš duše, uz nemogućnost da žive nečim većim, unutarnjim, zanosnim i interesantnim, strastveno počinju da se bacaju iz utiska u utisak, sve dok je moguće ispunjavati svest prividom života. Oni moraju da povećavaju dozu tih utisaka i njihov intenzitet. To čine da ne bi imali vremena da misle o sebi, da bi utisci koji se smenjuju i pojačavaju davali iluziju života, i da bi se tako prikrila pustoš. Na taj se način održava "opijenost života", i puste duše žive u toj opijenosti.
A kada dušu iz bezdana lako zapahne dah pustoši, i ona silom volje odškrine oči i shvati svu uzaludnost svoga položaja, kraj takvog života je jedan - faktička fizička smrt. Na ovo ukazuju sposobni i najsnažniji pojedinci, tj. oni koji su sačuvali zrnca bogatih sila duše, kako bi imali volje da odškrinu oči i razuma da shvate sav užas neopisivog kruženja kroz pustoš. Kada kod takvih ne bi bila iscrpljena sila života, oni bi nastavili da žive radi preusmeravanja svoga života na razumnoj (duhovnoj) osnovi, no oni sasvim napuštaju život, jer za njega razloga više nema, sile su potrošene, kao što su i oni potrošeni u beskonačnom nizu onih koji plešu ples pustoši, a da pri tome uopšte i ne primećuju kako zapravo predstavljaju samo jadne marionete života.
Evo šta je besplodnost duše i zašto se ona osuđuje. Besplodnost, to je unutarnje mrtvilo. A osuđuje se zato što za sobom neminovno nosi smrt. Ona sama po sebi i jeste smrt. Osuda besplodnosti je samo konstatacija (svedočanstvo) odsustva života i prisustva privremeno skrivene smrti.
Jevanđelska priča o besplodnoj smokvi daje odgovor i na poslednje moguće pitanje: zašto u odnosu na smokvu nije projavljeno Božansko milosrđe? Zašto se smokva osuđuje na smrt? Zašto Gospod od nje više ne očekuje ploda? Zar grešna i besplodna duša ne može da se nada Božanskom milosrđu? Pa Gospod je mnogo puta projavljivao praštanje i milosrđe! Možda se duša pokaje i donese plod dostojan pokajanja? Odgovarajući na to, Jevanđelje kaže da se Božija odluka ne donosi odmah, niti neočekivano. Gospod mnogo i dugo trpi zabludelu dušu. Gospod na svaki način i sve vreme čuva dušu, hoće da ispravi njen put i da joj udahne silu života. I Božansko staranje sve vreme je nad dušom. Jevanđelje to slikovito opisuje rečima: videvši izdaleka smokvu... Izraz videvši izdaleka sadrži misao o tome da Božansko staranje nadzire sve živote, kako god bili različiti njihovi putevi i koliko god daleko oni bili od Božijeg puta života. A živote Gospod nadzire ne iz radoznalosti, nego da bi Njegova brižna ruka u svakom trenu mogla da se otkrije dušama, čim bi se one setile nje.
Dakle, Božija briga o smokvi je postojala. I ona je bila dugotrajna. Ona je išla do krajnjih granica Božanskog milosrđa i trpljenja, u očekivanju ispravljanja života i plodova.
U drugoj priči o sečenju smokve, Gospod jasno govori o dugotrajnoj Božanskoj brizi koja je prethodila osudi:
Neko imađaše smokvu posađenu u svome vinogradu, i dođe da traži roda na njoj, i ne nađe. Onda reče vinogradaru: Evo tri godine kako dolazim i tražim roda na ovoj smokvi, i ne nalazim. Poseci je! Zašto i zemlju da slabi? A on odgovarajući reče mu: Gospodaru, ostavi je i ove godine dok okopam oko nje i metnem đubrivo. Pa će možda roditi; ako li ne, poseći ćeš je docnije (Lk. 13, 6-9).
Ovde vidiš kako se u odnosu na besplodnu smokvu i besplodnu dušu projavljuje Božije milosrđe, dugotrpljenje i briga, koja se izražava kroz Božije pozive i pomoć u spasonosnim sredstvima. Sve je to bilo projavljeno, i pri svemu tome smokva i duša ostale su besplodne. I tek tada se izriče osuda.
Očigledno je da se ona izriče u trenutku kada na smokvu više ne deluje nikakvo zalivanje, kada unutarnje mrtvilo parališe sve Božije pozive i kada više nema nade za oživljavanje i preporod duše. U tom trenutku Božija presuda više čak nije ni sud, ni osuda, nego svedočanstvo očigledne činjenice da je smokva, tj. duša, mrtva, i, dakle, beznadežno besplodna.
I tada nastupa poslednji čin: smokva se suši, život se preseca. Taj čin predstavlja logički završetak besplodnosti.
Poseci je! Zašto i zemlju da slabi? Zašto i kome je potreban takav lažni život? Duša je odvojena od hranljive sredine Svetlosti i Pravde, odvojena od Boga, lišena bilo kakvog korena i potpore, osuđena na žalosnu unutarnju nemoć, i u sebi nosi elemente raspadanja i smrti. Kao nepotrebna, ona se uzima iz života, jer u tvoračkom procesu predstavlja negativnu veličinu - ona je smetnja životu. Zašto i zemlju da slabi? Pošto ima samo varljivi privid života, ona predstavlja i štetnu laž - hvališe se svojom sličnošću sa životom i druge dovodi u zabludu. Zato se i osuđuje na smrt. Kao što je i rečeno na drugom mestu Svetog Pisma: Svako, dakle, drvo koje ne rađa dobra roda, seče se i u oganj baca (Mt. 3,10).
Tako se osuđuju na uništenje beznadežno besplodne duše.

112. I odgovarajući Isus reče (učenicima): Imajte veru u Boga. Jer zaista vam kažem: ako ko reče gori ovoj: digni se i baci se u more, a ne posumnja u srcu svojemu, nego uzveruje da će biti kao što govori, biće mu što god reče (Mk. 11, 22-23).

Krotke, ali velike reči! U njima Gospod otkriva tajnu Carstva Duha.
Gospod pre svega u njima otkriva glavni i jedinstveni uslov za sudelovanje u tom Carstvu, za stupanje u njega. To je - potpuna vera u Njega, i, shodno toj veri, nepokolebivi odlazak u silu toga Carstva.
Zato Gospod otkriva dve strane Carstva Duha:
a)njegovu potpunu različitost od carstva zemlje i
b)potpunu potčinjenost carstva zemlje, sa svim njegovim zakonima, Božanskom Carstvu Duha.
Imajte veru u Boga! - kaže Gospod, kao da time želi da označi neki viši stupanj vere, kada se ona podiže iz teoretskog, umnog znanja i ubeđenja, i prelazi u "silu", i to u silu drugog sveta. To je sila Duha i Boga. To je - vera Božija.
Ova sila drugog sveta i pokreće čovekovu dušu u posebni svet Boga. Dakle, da bi čovek postao deo tog sveta, on treba verom-silom da napreduje, i da se pogruzi u njega. Pošto je to sasvim zaseban svet, različit od sveta zemlje, potpuno pristupanje njemu može se ostvariti samo onda, kada je ljudska duša u stanju da sasvim raskine sa stranim svetom zemlje, i da se celim svojim bićem, u potpunosti - tj. svim svojim mislima, osećanjima, raspoloženjem, voljom i težnjama - odvoji od vidljivog, od onoga što je okružuje, te da uđe u nevidljivi svet kao u realan, da oseća njegov dah, da on za nju bude više nego živ, i da ona u njemu bude kao svoja.
Stupanje duše u silu Božijeg sveta, da bi postala deo njega, treba da bude potpun. I ništa, baš ništa, čak ni slaba senka, poput misli koje dolaze od sveta zemlje, ne treba da promakne u dušu u tim trenucima, zato što će prekinuti stupanje duše u ovu najfiniju duhovnu silu, jer će u dušu prodreti gruba zemaljska buka.
U Božiju silu treba stupiti celom dušom, kao dete, bez ikakve uprljanosti zemaljskim, i sa željom deteta. Eto zbog čega Gospod na drugom mestu stavlja decu za prve žitelje Carstva Božijeg, i ukazuje na njih kao na primer koji treba podražavati, kako bi duša, ugledajući se na njih, postala deo Carstva Božijeg. "Ako se ne obratite i ne budete kao deca (tj. ako svoje duše ne pretvorite da budu kao dečije), nećete ući u Carstvo Božije".
Tako i ti, uzimaj primer od dece - kako ona savršeno ozbiljno i celim svojim bićem ulaze u svet fantazije, razgovaraju, spore se, bore se sa nevidljivim bićima, i žive u tom svetu sa svom realnošću stvarnog života.

113. Zato vam kažem: Sve što ištete u svojoj molitvi, verujte da ćete primiti; i biće vam. I kad stojite na molitvi, praštajte ako šta imate protiv koga; da i Otac vaš Koji je na nebesima oprosti vama sagrešenja vaša. Ako li pak vi ne opraštate, ni Otac vaš Koji je na nebesima neće oprostiti vama sagrešenja vaša (Mk. 11, 24-26).

Molitva, to je - odlazak Bogu, odlazak u Njegovo Carstvo i silu Boga. Ako hoćeš da tvoja molitva bude delotvorna, onda dublje i potpunije uđi u tu silu. Potpunost i dubina odlaska u Carstvo Božije zadobijaju se svecelim odvajanjem duše od zemaljskog, i njenim ustremljavanjem kroz veru-silu u svet Boga, kao u živi i realni svet. Tad duša prelazi u svet Duha i tada počinju da deluju zakoni Duha, a po tim zakonima, sa ljudskom dušom se događa sve ono što ona traži i što želi, saglasno sa silom Duha. Duša, kao deo Duha, ulazeći u svet Duha i potčinivši se njegovim zakonima, dobija sve, baš sve što se nalazi u svetu Duha, saglasno njegovim zakonima, a što je njoj potrebno. To je logički neminovno.
Zato je i rečeno: "Verujte", tj. "pođite" (upor. Mk. 11, 23 i dalje) u svet Boga. I tada, što god budete tražili na molitvi, ako to što tražite bude u prirodi Duha, dobićete, jer ste postali sudeonici, članovi tog sveta; on je za vas otvoren i njegovi darovi i zakoni rasprostiru se i na vas.
Zatim, Gospod ustanovljuje pokazatelje moguće uspešnosti tvoje molitve. Pošto se uspešnost molitve određuje stepenom tvog odlaska u svet Boga, vidi se i regulator tvoga odlaska u silu Božiju. Kao takav regulator, Gospod ustanovljava praštanje svih uvreda koje su ti drugi naneli.
Pogledaj i biće ti jasno zašto je Gospod ustanovio praštanje grehova koji su ti učinjeni kao glavni pokazatelj stepena tvoga odlaska u svet Boga.
Da bi se što potpunije pogruzio u svet Boga, treba slobodnije da se odvajaš od sebe i od zemaljskog sveta u sebi. A lakše je odvojiti se od sebe onda, kada si svestan sopstvene ograničenosti, kada osudiš sebe, i ne samo osudiš, nego i odbaciš, kao nešto nepotrebno i bezvredno. Tada ćeš se sa lakoćom ustremiti da pronađeš oslonac života u Bogu i da se dublje uključiš u svet Boga.
Sam čovek ne može da donese sud o svom samoodricanju. U ograničenoj ljudskoj svesti samoodricanje se može okrenuti u samonaslađivanje. Zato Gospod ustanovljava objektivniji sud o samoodricanju, i zajedno s njim sud o stepenu odlaska u svet Božiji.
Ako si poništio sebe, ako si odstranio sopstvenu ograničenost, onda isto tako duboko treba da odstraniš i ograničenost svojih bližnjih; treba da shvatiš da su sve uvrede koje su ti oni naneli, rezultat iste takve ljudske nepotrebnosti i ograničenosti, i da su, možda, one čak izazvane tvojom sopstvenom ograničenošću, pa, shodno tome, ako već odbacuješ izopačenost sopstvenog života, priznaj je i kod drugih, i shvati njihove grehe kao što si shvatio sopstvenu ograničenost; odbaci i njihove grehe na gomilu svoje ograničenosti, a ljude odvoji od tih grehova i sve im oprosti. Prihvati činjenicu da su oni isto tako jadni i slabi kao i ti, i, kao što si se sažalio nad sobom i vinuo se k Bogu za životom, tako se sažali i nad njima i uzdahni, kako bi i oni pošli za tobom.
Kada oprostiš, kad se sažališ i uzdahneš zbog svih, onda će to da znači da si zaista shvatio siromaštvo ovog života i da si zaista sposoban da tražiš drugo bogatstvo, da si sposoban da odeš i uđeš u silu neograničenog, svedovoljnog, svesavršenog - u silu Boga.
Zbog toga, radi tvoga samopoznanja, i ustanovljava se takav regulator kakav je - praštanje drugima. Ako si u stanju da praštaš drugima i zaista im praštaš, onda to znači da si sve pravilno izvagao i pravilno ocenio, da si se okrenuo, i da sada laka srca tražiš i ideš za neprocenjivim.
Kad je prisutan jedan takav pokazatelj kao što je praštanje tuđih pogrešaka, onda su punota i dubina tvoje ustremljenosti ka Bogu osigurani, za njih nema prepreka, i tada je obezbeđen uspeh tvoje molitve. Tad veruj da ćeš "primiti sve što tražiš u svojoj molitvi, i biće ti".

114. I kad hođaše (Hristos) po hramu dođoše Njemu prvosveštenici i književnici i starešine, i rekoše mu: Kakvom vlasti to činiš, ili ko ti dade tu vlast da ovo činiš? A Isus odgovarajući reče im: I Ja ću vas da upitam jednu reč, i odgovorite mi, pa ću vam kazati kakvom vlasti ovo činim. Krštenje Jovanovo da li bi s neba ili od ljudi? Odgovorite mi. I pomišljahu u sebi govoreći: Ako rečemo: s neba, reći će: zašto mu, dakle, ne verovaste? A da rečemo: od ljudi? - bojahu se naroda: jer svi mišljahu za Jovana da zaista prorok beše. I odgovarajući rekoše Isusu: Ne znamo. A Isus odgovarajući reče im: Ni Ja vama neću kazati kakvom vlasti ovo činim (Mk. 11,27-33).

Opet pitanje iskušavanja i lukavstva (upor. Mk. 8,11-12): fariseji su dobro znali kakvom silom i vlašću deluje Hristos! I sami fariseji su već priznali vlast Hristovu kada su bespogovorno prihvatili isterivanje trgovaca iz hrama - oni tada nisu zaustavljali Hrista osporavajući Njegovu vlast. Ćutali su!
Fariseji dobro znaju kakvom vlašću deluje Hristos! O Njegovoj vlasti gromko i otvoreno svedočio je prorok i preteča Jovan, kada je Hrista nazivao: Onim "Koji odozgo dolazi", "Koji dolazi s neba", "Koji je nad svima" (Jn. 3, 31), "Jagnjetom Božijim" (Jn. 1, 29) i, konačno, "Sinom Božijim" (Jn. 1, 34). Svedočanstvo Jovanovo imalo je autoritet i za fariseje, jer su Jovana svi smatrali za proroka Božijeg.
I eto, zaobilazeći najočevidnije svedočanstvo, zaobilazeći najočevidnije činjenice čudesnih pojava u životu Hristovom, fariseji, praveći se da su objektivni istraživači istine, postavljaju Hristu pitanje: "Kakvom vlašću Ti deluješ?".
Zar to nije lukavstvo? Reč je opet o loše prikrivenom ljudskom egoizmu, koji ne želi da se povinuje Božijim naredbama u životu, nego lažno traži nekakvu naročitu orijentaciju za sebe, dok zapravo želi da ostane gospodar ljudskog života i da se ne pomera sa svog samoljubivog i samougađačkog puta.
Tako biva uvek. Lukava ljudska savest, koja se hrani individualizmom i egoizmom, nikako neće da se rastane sa lažnim putevima života, na kojima se uljuljkuje kao umna gospodarica života. Ni kada se u životu pojave zapovesti Božije i potresu trule oslonce života, lukavstvo se tih oslonaca ipak ne odriče, jer je na njih tako naviklo. Onda se zapovesti Božije zaobilaze, kao da ih i nema, kao da su nerazumljive. Radi sopstvenog utvrđivanja lukavstvo traži zaobilazni put: čas skače na stranu poricanja Božijeg uticaja u životu, čas, naprotiv, traži za sebe veća i jasnija čudesa, kako bi tobože postalo poslušno Bogu.
Gospod razobličava lukavstvo onih koji mu postavljaju pitanje, i ne pristaje da udovolji njihovom lažnom traženju, baš kao i u slučaju odbijanja molbe za "znak s neba" (Mk. 8,12).
Tako je i sa dušom koja se oslanja na egoizam i pogrešno interpretira zakone Božije koji se na nju odnose. I ona takođe više ne sluša glas Božiji. "Ti si umna, ti si uvek u pravu i tražiš oslonac u sebi, odbacujući Moj uticaj. Neka tako bude i nadalje... Ja vam ništa neću reći..."
Čuvaj se! Boj se takve ostavljenosti.

115. I poče im govoriti (Gospod učenicima) u pričama: Posadi čovek vinograd, i ogradi ga plotom i iskopa pivnicu, i sagradi kulu, i dade ga vinogradarima, pa otide. I kad dođe vreme, posla vinogradarima slugu da primi od vinogradara roda vinogradarskoga. A oni ga uhvatiše i izbiše i poslaše praznih ruku. I opet posla im drugoga slugu: i onoga napadoše kamenjem, i razbiše mu glavu, i poslaše ga osramoćena. I opet posla drugoga, i njega ubiše; i mnoge druge, jedne izbiše a druge pobiše. A on imaše još jedinoga sina svoga, voljenoga, pa im najzad posla i njega, govoreći: postideće se sina mojega. A vinogradari rekoše: Ovo je naslednik, hodite da ga ubijemo, i naše će biti nasledstvo. I uhvatiše ga, i ubiše, i izbaciše ga napolje iz vinograda. Šta će, dakle, učiniti gospodar vinograda? Doći će i pogubiće vinogradare, i daće vinograd drugima. Zar niste čitali u Pismu ovo: Kamen koji odbaciše zidari, on postade glava od ugla; To bi od Gospoda i divno je u očima našim (Mk. 12,1-11).

Priča o vinogradu je - istorija ljudske duše.
"Čovek" koji je posadio vinograd, to je naš Nebeski Otac, Gospod i Bog. Na drugom mestu Božanskog Otkrivenja Hristos Njega tako i naziva: Otac Moj je vinogradar (Jn. 15,1). I tako naš Nebeski Otac sadi u vaseljeni vinograd života. U tom ogromnom vinogradu života, kao osnovni Čokot posađen je Sam Sin Božiji. Od tog Čokota ide beskonačno mnoštvo mladica. To su - ljudske duše. Ja Sam Čokot - i kaže Hristos za Sebe - a vi loze (Jn. 15, 5).
Tako Božanski Otac kroz Božanskog Sina sadi vinograd života. I svaka ljudska duša je vrt Božiji, koji je preko Sina zasadio Nebeski Otac. Duša se privija uz plodonosni Čokot, uz Hrista; na plodnoj zemlji Crkve ona se hrani blagodatnim sokovima, i tako u njoj sazrevaju grozdovi života. Pod blagodatnim Božanskim staranjem duša se uzdiže, kao divni tajanstveni vrt, kao cveće pod suncem života, sa iskričavim sposobnostima uma, sa mirisnim grozdovima beskonačno sjajnih osećanja, sa čvrstinom volje, kao što je čvrsta punokrvna sočnost njegovih plodova.
Tako se duša pod Božanskim blagoslovom ispunjava životom, miriše i iskri; i sama je puna života, i od svoje punote daje svima oko sebe.
Da, zaista, ljudska duša je po prirodi Božanski vrt i najbolji vinograd zemlje. Gospod je ogradio dušu ogradom jevanđelskog zakona, da ništa tuđe ne bi moglo da se uvuče u Božanski vrt i da ga pohara. I postavio je Gospod u vrtu duše stražarsku kulu - savest, u kojoj hodi nepotkupivi i stalno budni čuvar čistote, pravde i nepovredivosti duše. Konačno, dušu je načinio čuvarkom svih plodova dobra i darova blagodati, kako bi ona bila riznica u koju se stiču očišćujući tokovi blagodati i gde se čuva nepropadljivo blago (iskopa pivnicu).
Gospod je zasadio vrtove duše i razdelio ih ljudima da bi ih oni obrađivali: vladajte, ubirajte plodove, radujte se... Samo znajte dve stvari.
Prvo - vrt duše je Božiji, i svaki čovek je u životu duše samo čuvar, koji će pre ili kasnije, ali neminovno, položiti račun.
I drugo - obrađivanje Božijeg vrta, rast duše, donošenje plodova i njena sreća, sve je to u Bogu, jer tu je sve sila Božija, od Boga zasađena i od Boga hranjena, i izvan te sile za dušu ostaje samo rasipanje, propadanje, nezadovoljstvo i stradanje.
Gospod je razdelio vinograde duše i "otišao". To ne znači da se nakon deljenja vrtova života završava Njegovo promisliteljsko delo i da se Bog više ne meša u ljudske živote. Ne, naprotiv. Trenutkom odlaska završava se tvoračko delovanje Gospoda i počinje Njegovo promisliteljsko staranje za dušu, koje kao da dolazi spolja.
Odlazak Gospoda označava to, da čovek koji je dobio vrt života, sada ga gaji sam, i sam tvori spasenje duše. Zar Gospod ne bi mogao da po granama poveša već sazrele plodove? Kada bi Gospod Sam u ljudsku dušu polagao plodove spasenja, onda bi se spasenje duše odvijalo automatski, u njemu ne bi učestvovala slobodna ljudska volja i slobodni napor čoveka, te bi ono tako izgubilo svaki smisao.
Dakle, Bog iz daleka nadzire živote i spreman je da u svakom trenu pruži Svoju spasonosnu pomoć; samome čoveku On prepušta da svesno izabere bolje za sebe i da svesno traži i zadobije svoje savršenstvo.
Ali to odsustvo svakodnevnog očiglednog uticaja Božijeg na ljudski život, čovek je snagom svoje zle volje okrenuo na svoju štetu. Predajući se svakodnevno i svakoga časa stihiji zla, jačajući je u sebi i pretvarajući se u njenog poslušnog slugu, čovek je svakoga dana slabio svoju vezu sa silom neba. Svojim mračnim umom on je pomračivao vrednost ove sile, gubeći osećanje za ukus i sposobnost slobodnog hođenja pred licem Božijim. Umesto od Boga utvrđenog cilja života, on je sebi za cilj postavio ono što je pristupačnije ljudskoj ograničenosti - sebe samog, tj. utvrđivanje egoizma. U njegovom životu došlo je do zamene Boga egoizmom. Ova zamena savršavala se tim lakše, što je na nju uticalo zlo sveta (satana) i sopstveno unutarnje zlo, koje se oslobađalo egoizmom i dobijalo razmah i zadovoljenje. Čovek koji se prodao u ropstvo grehu, stalno podstican zlom, nije doživljavao svakodnevne udarce od Boga i zato je uobrazio da je on sam stvarni gospodar svoga života. Kao čuvar koji je pobegao sa domaćinovim dragocenostima, on je živeo bezbrižno i veselo, činilo mu se čak i razumno. "Duša je moja, život je - moj. Sposobnosti i sile života su - moje. Ja sam zamislio, ja sam ubeđen, ja hoću, ja činim, ja stremim, ja postižem. Sve je od mene, sve je moje..." Beskonačno kruženje egoizma.
Ograničeni umovi, maleni zadaci, sitni ciljevi - tako je zaokružen ljudski život. Ako se tome doda i opijenost umišljenom veselošću, onda je čoveku naizgled sasvim dobro: i sito, i razumljivo, i veselo. A ako je u životu bilo udaraca sudbine, pokušaja promisliteljske Ruke Božije da zaustavi zalet egoiste i da ispravi njegov život, oni su čoveka retko urazumljivali. Češće je on životne neuspehe shvatao kao sopstvene pogreške ili kao borbu sa drugim istim takvim egoistima, i tako se još više utvrđivao u stavu ograničene samoljubivosti.
Tako Bog postaje nepotreban u životu. Kada je život zasnovan na egoizmu, može li u njemu biti mesta za Boga, kao za Silu od koje je - sve, iz koje je - sve, i u kojoj je - sve? Naravno, ne! Za Boga nema mesta!
Priroda onoga što jeste ne može da se izmeni zbog zla koje se uvuklo u dušu. Bog neće prestati da bude Gospodar duše. I duša neće prestati, makar i instinktivno, da oseća kako je njena priroda - u Istini i Svetosti, te da će pre ili kasnije morati da pruži odgovor o saglasnosti svoga života sa Istinom i Svetošću... Ovakvu prirodu stvari čovek ne može da izmeni svojim grehom. Ona će u ljudskom životu na ovaj ili na onaj način da se projavi, makar i sasvim retko, na trenutak. I čovek, da bi se ogradio od tih njemu sasvim nepotrebnih "prosvetljenja" o svome istinskom biću, da bi sebi obezbedio bezbrižan život, mora nekako da istrebi u sebi ta nepotrebna i dosadna podsećanja na sopstveno naznačenje, jer ona ometaju njegovo spokojstvo.
Priča o vinogradu opisuje nekoliko etapa kroz koje duša prolazi u gušenju svetlosti u sebi; to se završava potpunim uništenjem sile Božije u sebi, potpunim svesnim odvajanjem od Boga i smrću duše. Priča opisuje kako gospodar vinograda duše - Bog, šalje Svoje sluge po plodove duše. Koje su to sluge? Anđeli Gospodnji. Oni su duhovi za služenje, koji se šalju da služe onima koji će naslediti spasenje (Jevr. 1, 14), tj. oni, Anđeli, po ovlašćenju Gospoda, služe ljudima na njihovom zemaljskom putu spasenja.
Oblici ovog služenja su različiti. Među njima je i sabiranje dobrih dela onoga ko se spasava. Otkrivenje Svetog Jovana Bogoslova govori o Anđelima koji sabiraju podvige Svetih, kada kaže da pred prestolom Gospodnjim stoje Anđeli sa čašama koje su pune molitava Svetih.
Na koje sve načine Anđeli traže ljudska dobra dela?
Do toga dolazi kroz različite oblike uticaja na ljudski život, koji bude saznanje i svest i podsećaju čoveka na to da on živi loše, da se stalno vrti u krug, i to ne samo u pustoši, nego i u zlu, i da u njegovom životu nema temelja - nema dobra. Svi ti oblici uticaja na ljudski život uopštavaju se u glasu savesti koji se podiže u čoveku: "Nemoj tako da živiš... Popravi se...".
Ovde treba još ukazati na okolnost da se, saglasno reči Božijoj, uticaj na ljudski život Anđela Božijeg, kao sluge promisliteljskog staranja Samoga Boga o životu, događa u najpovoljnijim trenucima čovekovog života, kada se, kako izgleda, duša najlakše odaziva na Božije podsećanje i promisliteljski uticaj na život čovekov. Priča ovu misao potvrđuje rečima: I kada dođe vreme, posla (gospodar vinograda) vinogradarima slugu. Kada dođe vreme, tj. U pogodnom, najpovoljnijem trenutku.
I tako u dušu, u kojoj se čvrsto ugnezdio egoizam - zlo - i u kojoj je zaboravljen Bog kao Domaćin života, počinje da prodire brižno podsećanje na njen dug. Ona isprva jednostavno odbacuje takva neprijatna podsećanja: čas "ona nema vremena da se bavi takvim stvarima (da razmišlja o dobru, o svome dugu)", čas kaže "to je nepotrebno" i "preživećeš... i drugi tako žive", čas "potrudiću se kasnije... razmišljaću o tome kad budem stariji..." Rečju, čovek tera od sebe svako dobro. Ono mu je zaista strano, dosadno i neprijatno. Čovek se brani, spreman je čak i da bije nezvanog gosta - Istinu. I istina se proteruje iz duše praznih ruku. A oni ga uhvatiše (vinogradari slugu), izbiše i poslaše praznih ruku.
To je prva etapa uništavanja duše. Za njom dolazi druga.
Učestalo izbegavanje Božijih poziva od strane duše prelazi u gnev. Upozorenja savesti počinju da ljute dušu. Pod uticajem razdraženosti u odnosu na svetinju, čovek iz stanja odbacivanja prelazi u napad na nju, da bi ugušio u sebi svaki tračak istine.
Čovek sa gnevom nasrće na ono što je bilo sveto, što ga je rukovodilo u životu, i "kamenjem ga razbija". "Kamenjem", to znači grubim i teškim udarcima, koji dolaze od njegove životinjske prirode, čovek razbija ono nežno, veliko, što je bilo u dubini duše, što je osveštavalo njegov život i upravljalo njime. Tako čovek sa cinizmom gazi svetinju, sa cinizmom je skrnavi, kao da se sila zla u njemu boji te svetinje i njene moći; on želi da je udari svojom životinjskom šapom, kao da se sveti za svoju niskost, za svoju unutarnju ništavnost i ropstvo.
Tako sluga u odsustvu gospodara udara na njegove stvari. Ispunjava se ono što je opisano u priči: I opet im posla drugog slugu; i onoga napadoše kamenjem, i razbiše mu glavu, i poslaše ga osramoćena.
Posle toga duša prelazi na sledeći stepen svoga uništenja. Pozivi savesti se ugušuju. Onome što je sveto, uopšte se više ne dopušta pristup u dušu. Ono je zgaženo i ubijeno. Poslednja svetlost je utihla. U čoveku je zavladalo i gospodari ono životinjsko, zversko, i sam čovek postao je samo životinja i zver. Došlo je do potpunog duhovnog okoštavanja.
Priča kratko opisuje ovu etapu propadanja duše: I opet posla drugoga, i njega ubiše.
Odmah potom priča imenuje sledeći, dugački period duhovnog života, kada se u duši, koja se oslobodila stražarske kule - savesti, odvija obesni, ničim ne zadržavani pir zla.
Zlo koje se zacarilo unutar čoveka mora da se zadovolji. Ono preuzima svu kontrolu. Čovek je samo njegov jadni i poslušni sluga. Kružeći opijen i ne primećujući više ništa, ispunjen tamom i mrakom propadanja, čovek (da li je to uopšte još čovek?) nezadrživo hrli u propast, ka svome krajnjem cilju.
Ovo je period progresivnog uništavanja duše. Slikoviti jezik priče ga kratko i izražajno prikazuje rečima: I mnoge druge, jedne izbiše a druge pobiše.
Konačno, dolazi poslednja etapa - "etapa nestajanja". Njoj prethodi poslednji uticaj Promisla na ljudsku dušu. Duši koja propada Gospod poslednji put otkriva Svoja obećanja. Otkriva joj, da je upravo radi nje zemlji dao ono najbolje, jedinstveno - Svoga Sina, i da je ljubav Boga Sina prema palom čoveku u stanju da pokrije sve njegove prestupe.
Kroz taj poslednji poziv upućen duši, Gospod kao da joj iznova radi njenih prestupa šalje Svoga Sina, da bi On čoveku dao oproštaj i podigao ga. Kao odgovor na taj poziv ljubavi, duša, koja se sada već sasvim utopila u grehu, savršava poslednji čin svoga pada - ubija Boga u sebi.
U tom trenutku života, zlo savetuje svoga slugu - čoveka, da treba da stavi tačku na netraženi uticaj nekakve spoljašnje sile, koja nastoji da igra rukovodeću ulogu u njegovom životu. "Sila Božija? Nema nikakvog Boga! Hristos je - mit! Ko to gospodari mojim životom? Sve osim mene samog su - bajke i obmane. Dole Bog!"
Poslednji juriš razuzdanog uma i uprljanog srca objavljuje da Bog ne postoji i da život nije pod Njegovom kontrolom. Bog se izbacuje čak i iz misli i svesti. I uhvatiše ga (Sina), i ubiše, i izbaciše ga napolje iz vinograda.
U tom času, čim su se zatvorila vrata vinograda, život je bio okončan. Sada je zlo u potpunosti zavladalo dušom. Sa zlom je zavladala tama, propadanje, propast i smrt. Boga nema u vinogradu, istočnik života je presečen, jer vinograd je Božiji, i sve je u njemu od Boga, i postoji kroz Njega. Nema Boga - dakle, nema više ni života u vinogradu. Ograda je srušena, srušena je i stražarska kula, pivnica je opustela, uprljana i propala.
U nekadašnjem vrtu duše, sada je - smrt. Zlo je izjelo korenje. Strasti su isušile zelenilo. Opalo je lišće i oseća se zadah truleži. Života nema. Samo smrt. Tako, kada je duša ostavila Boga, njena smrt je neminovna. To je neporeciva logika.
Doći će (Gospodar i Domaćin) i pogubiće vinogradare i daće vinograd drugima. Daće drugima - jer tu sada više nema vrta života. On je izgažen porokom i sasušio se. U duši je zavladala potpuna pustoš. U njoj ne samo da nema "Duha života", nego su se pogasile čak i prirodne duševne sposobnosti. Gasi se razoren um. Osećanja su proterana na usku smrdljivu stazu poroka. Slaba i oronula volja bespomoćno se vuče po zemlji.
Vrt života biće zasađen u novim dušama, koje su kraj (Božijeg) potoka, gde list (njihov) ne vene (Ps. 1,3), gde je život od Boga, s Njim, u Njemu, prema Njemu, gde je rast obilan, cvetanje bogato i "plod mnogi".
Gospod završava priču rečima Svetog Pisma Starog Zaveta. One su upućene tebi. Dobro ih zapamti! One predstavljaju opšti zaključak priče.
Zar niste čitali u Pismu ovo? Zašto ste zaboravili Istinu koja vam je otkrivena, da je kamen koji odbaciše zidari postao glava od ugla! Zašto vi, nerazumnici, zaboravljate da je krajeugaoni kamen života - Bog. I šta bez tog kamena? Jer čitavo zdanje života se ruši kad izvučeš temelj ispod njega! Zar to nije jasno?
To bi od Gospoda. To je zakon života! To je neminovno.

116. A oni (fariseji) došavši (Hristu) rekoše mu: Učitelju, znamo da si istinit, i ne obazireš se ni na koga; jer ne gledaš ko je ko, nego zaista putu Božijemu učiš. Reci nam dakle, treba li ćesaru davati porez ili ne? Da damo ili da ne damo? A on znajući njihovo licemerje reče im: Što me kušate? Donesite mi dinar, da vidim. A oni donesoše. I reče im: Čiji je ovo lik i natpis? A oni mu rekoše: Ćesarev. I odgovarajući Isus reče im: Podajte ćesarevo ćesaru, a Božije Bogu. I zadiviše mu se (Mk. 12,14-17).

Fariseji Hristu postavljaju pitanje o sukobu ljudskih obaveza u odnosu na zemaljski i na Božanski poredak. Pozivajući se na to da Hristos "zaista uči putu Božijem", fariseji Ga mole da im kaže kako treba da žive i da postupaju, i kojem putu da daju prednost.
Pošto je očigledno da je Božanski put uzvišeniji i važniji, iz toga proizilazi da bi zemaljski poredak trebalo zanemariti i da mu se ne bi trebalo potčinjavati, na primer, da ne bi trebalo plaćati poreze, što su fariseji i pitali. Gospod sa zadivljujućom jasnošću odstranjuje lukavu misao: uzima novac sa carevim likom i nateruje one koji Ga iskušavaju da priznaju da je novac carev, pa izvodi zaključak: "Novac je carev, vi ga koristite u okviru vašeg zemaljskog poretka, zato sačuvajte taj poredak. Ako on traži poreze, platite poreze. Uostalom, vi ćete porez i platiti carevim novcem. Tako dakle, dajte caru carevo. Na zemlji dajte zemaljsko".
A Moje Carstvo je drugačije. I Božiji put - to je put duše i njenog spasenja. Tu je potrebno nešto drugačije, nešto svoje. Ne pomišljajte na to, da ćete na njemu da se ograđujete zemaljskim poretkom i da ćete time sa sebe skidati odgovornost za nepridržavanje toga puta. Ne, carevo dajte caru. A Bogu podajte Božije. Božije se od vas uvek traži. A ispunjavanje zemaljskog ne isključuje Božije."
Gospod razgraničava zemaljski poredak i Svoje Carstvo. Čovek se telom nalazi u zemaljskom poretku, i nužno mu je potčinjen kako bi opskrbio svoje telo, dok se Božije tiče duše i njenog spasenja: tu deluje zakon Božiji u svoj svojoj snazi, i njegova obaveznost se nikako ne može pokolebati zavisnošću od zemaljskog zakona. Za čoveka koji živi u okviru zemaljskog poretka i koji je potčinjen tome poretku, ali gradi sopstveno spasenje, Božiji zakon je i dalje obavezan u svakoj svojoj joti. Ono što predstavlja zakon na putu Božijem, ono što je Božije, to i izvršavajte radi Boga, i ne pravdajte se time - da to tobože nije u skladu sa zemaljskim poretkom.

117. I dođoše mu (Hristu) sadukeji, koji kažu da nema vaskrsenja, i zapitaše ga govoreći: Učitelju, Mojsej nam napisa: Ako kome brat umre i ostavi ženu a dece ne ostavi, da brat njegov uzme ženu njegovu i da podigne seme bratu svojemu. Sedmoro braće beše: i prvi uze ženu, i umre bez poroda, I drugi je uze, i umre, i ni on ne ostavi poroda; tako i treći. I uzeše je sedmorica i ne ostaviše poroda. A posle sviju umre i žena. O vaskrsenju, dakle, kada vaskrsnu, kojega će od njih biti žena? Jer su je svih sedam imali za ženu. I odgovarajući Isus reče im: Ne varate li se zato što ne znate Pisma ni sile Božije? Jer kad iz mrtvih vaskrsnu, niti se žene ni udaju, nego su kao anđeli na nebesima. A za mrtve da vaskrsavaju niste li čitali u knjigama Mojsijevim kako mu reče Bog kod kupine govoreći: Ja Sam Bog Avraamov, i Bog Isakov, i Bog Jakovljev? Bog nije Bog mrtvih, nego živih. Vi se, dakle, veoma varate (Mk. 12,18-27).

Kakav grub način razmišljanja - o zakonima života duha suditi na osnovu života tela, i o nebeskom poretku suditi na osnovu ograničenog a često i grešnog poretka zemlje!
Tako grubo razmišljaju i sadukeji, i misle da su u pravu, pa sa pakošću pitaju Hrista: čija će po vaskrsenju iz mrtvih biti žena koja je imala sedmoricu muževa?
A Hristos, pre nego što odgovori sadukejima, konstatuje neobičnu grubost njihovih misli: "To vam nije jasno?", tj. zar ne vidite i sami svu besmislenost svoje nedoumice?
No, takav je zakon duše koji važi sve do danas. Misao nije samo kretanje nekakve nervne energije (to kretanje je spoljna manifestacija misli, ali ne i sama misao). Ona je refleks duše. Ako je priroda duše uzvišena, onda će biti uzvišena i ljudska misao, a ako se duša davi u telesnosti, onda će i ljudska misao postati gruba i telesna. I čovek će, ni sam to ne primećujući, razmišljati grubo i telesno.
Pogledaj kako se to u životu potvrđuje na svakom koraku - kako po meri duhovnog slabljenja čovekovog slabi i postaje materijalna i njegova misao, i o svim događajima života on počinje da razmišlja grubo i vulgarno. Tako i mora da bude: misao je odraz duše, i kada dođe do pada duše, onda čovek počinje vulgarno da razmišlja o duhovnim pojavama. A pošto sa slabljenjem duha i savest postaje gruba i okorela, vulgarnu misao sada prate još i podsmeh i zloba upereni protiv onoga što je sada iznad pale duše, što joj ne odgovara i što joj je sasvim neshvatljivo.
Eto zbog čega je pitanje sadukeja tako grubo i zašto oni sa podsmehom pitaju o budućem životu. Njima je uzvišenost duše strana i neshvatljiva. Oni grubo izvrću predstavu o budućem životu i prilagođavaju je stepenu svoga duhovnoga stanja. Kao da se svete za gubitak sopstvene uzvišenosti i sposobnosti da je razumeju, oni postaju podsmešljivi i pakosni.
Ispravljajući sadukeje, Gospod ukazuje na to šta je potrebno za pravilno suđenje o projavama Duha uopšte, a posebno za donošenje sudova o budućem životu, što je i bilo pitanje sadukeja. Gospod kaže da je za to, kao prvo, potrebno poznavanje Božanskog Otkrivenja (Pisma). U Božanskom Otkrivenju čoveku je saopšteno ono neophodno, što iskustvo ne može da mu otkrije, ali što mu je nužno za razumevanje života.
Međutim, samo poznavanje Pisma nije dovoljno. Potrebno je, kao drugo, imati u sebi Silu Božiju, koja bi otvorila oči duše i omogućila da reči života budu shvaćene i učinjene živim. Ljudi sa niskom i zatvorenom dušom, po reči Božijoj "oči imaju, ali ne vide, uši imaju, ali ne čuju".
Suditi o duhovnim pojavama, a pri tome ne biti prosvećen Duhom, isto je kao kada bi nepismen čovek počeo da objašnjava najnovija dostignuća u oblasti elektrike. Po prirodi, tako i biva kada se u bogootkrivenu oblast mešaju umovi koji nisu prosvećeni silom Božijom. Njihovi sudovi su po pravilu grubi, a umesto dokaza ističu se podsmeh i zloba. Tako je bilo i kod sadukeja.
Prva istina večnosti sastoji se u tome da je ljudski duh besmrtan i večan, kao što je besmrtan i večan Bog - Istočnik svakog života, pa dakle i Istočnik ljudske duše. Kao što život ne umire, tako će, očigledno, večno da bude živ i njegov Istočnik, i sve što je on rodio i othranio. To je - aksiom. A pošto ljudska duša krije u sebi česticu tog večnog istočnika života, onda je kroz tu česticu večnosti i ona sama prisajedinjena večnosti.
Gospod i kaže: "Bog u Avraamu, u Isaku, u Jakovu". Bog života, Onaj Koji ne umire, On je u njima, i oni nisu mrtvi. Bog nije smrt. Bog je - Život; i gde je On, tamo je večnost i besmrtni život: Bog nije Bog mrtvih, nego živih.
Dakle, neumiranje, tj. besmrtnost ljudske duše - takođe je aksiom, sasvim razumljiv čak i prirodnom saznanju: ako truležna, propadljiva i stalno nepostojana materija nije uništiva, kako onda može da bude uništen nepromenjivi i postojani duh?
Gospod je otkrio i drugu istinu večnosti - istinu o tome da će buduće Carstvo, oslobođeno od zemlje, tela i truleži, biti Carstvo čistog besmrtnog duha, i da se kao takvo, ono sasvim razlikuje od zemlje sa njenim poretkom; ono će biti nalik na Carstvo bestelesnih Anđela.
Dakle, mi o tome Carstvu ništa ne možemo da znamo, osim onoga što je otkriveno u Reči Božijoj. Sve ljudske predstave o njemu, preuzete od zemaljskih pojava, neosnovane su, a drsko pripisivanje Carstvu večnosti usko ograničenih i nepostojanih predstava, obično je bogohuljenje.
Za verujuću dušu, u budućem Carstvu, koje je otkrio Gospod, nalazi se sva punota: ako hoćeš da budeš sa Gospodom, čuvaj u sebi česticu Božanskog Duha. Sa njom si besmrtan, i posle telesne smrti otvoriće ti se večnost; u svetu Anđela, koji je pripremljen za tebe, bićeš konačno "blažen u svemu", tj. okusićeš beskonačnu sreću.

118. I pristupi (Hristu) jedan od književnika... i zapita ga: Koja je zapovest prva od sviju? A Isus mu odgovori: Prva je zapovest od sviju: Čuj Izrailju, Gospod Bog naš je Gospod jedini; i ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim, i svom snagom svojom. Ovo je prva zapovest. I druga je kao i ova: Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe. Druge zapovesti veće od ovih nema. I reče mu književnik: Dobro, učitelju, pravo si kazao da je Bog jedan, i nema drugoga osim Njega; i ljubiti Njega svim srcem svojim i svim razumom i dušom i svom snagom, i ljubiti bližnjega kao samoga sebe, veće je od sviju paljenica i žrtava. A Isus videvši kako pametno odgovori reče mu: Nisi daleko od Carstva Božijega (Mk. 12, 28-34).

Ovde je Gospod ukazao na dva oslonca koji obuhvataju sav ljudski život. Jedan od njih daje teoretsko (metafizičko) opravdanje života, dok drugi predstavlja praktični, životni dodatak prvog oslonca. Oba u celini, kao dve kotve i dva stuba života, počivaju na nepokolebivom temelju i podižu život od ništavila zemaljske prašine do zanosne nebeske visine, dajući mu potpunu ispunjenost, koja ide do punote njegovog dovršavanja u večnosti.
Evo teoretskog (metafizičkog) opravdanja života: Bog je - Istočnik života. Gospod Bog naš je Gospod jedini. I nema drugog (Istočnika života) osim Njega. Sve je od Njega, i sve je u Njemu. Konačno, i čovek je od Njega... Čovek će biti živ samo u Njemu... A potom će biti deo Njega zauvek! I kao deo Njega, koji živi samo Njime i u Njemu, ulij se u Njega celim svojim bićem. Zavoli Ga onoliko koliko smrtnik uopšte može da voli, do samozaborava. Ući u Njega svim srcem, svim svojim razumom, svom snagom svojom. Predaj mu se u ljubavi do potpunog uništenja sebe... Da tebe više ne bude... Nego da živiš ti u Njemu i On u tebi.
To je prva kotva i utvrđenje života. Njime se određuje mesto ljudskog života u vaseljeni. Tvoj život je deo Božanskog života. Opravdanje tvoga života, kao i opravdanje života čitave vaseljene, je u ustremljenosti prema Istočniku života - Bogu, u primanju od Njega sve punote života i u završetku života kroz slivanje sa Njim.
Gospod ukazuje na drugu kotvu života i njome određuje kakvo treba da bude praktično ustrojstvo ljudskog života. Ako svaki život predstavlja tvorevinu Božiju i ako je u ljudski duh udahnuta čestica Božanskog Duha, onda znači da nad životom koji okružuje čoveka stoji promisliteljska Ruka Božija, a ljudi, koji okružuju čoveka, isto su tako nosioci čestica Božanskog života.
Dakle, ako Bog treba da bude svo ustremljenje ljudskog života i sva ljubav čovekova, onda gde god i u čemu god Bog bio prisutan, na to treba da bude usmerena i čovekova ljubav, tj. čovek treba da svoju ljubav usmeri prema svim Božijim stvorenjima - on je dužan da ljubi druge ljude, one koji ga okružuju, bližnje.
I više od toga. Pošto je Bog u Svojoj suštini nevidljiv za čoveka, i pošto mu se otkriva samo kroz Svoja stvorenja, kao, na primer, kroz druge ljude, onda se i projavljivanje čovekove ljubavi prema Bogu najbolje može osetiti u ljubavi prema drugim ljudima. Eto zbog čega se, na drugom mestu Božanskog Otkrivenja, ljubav prema bližnjem ističe čak u prvi plan života, i postaje pokazatelj i mera i same ljubavi prema Bogu.
Boga niko nikada nije video - piše Sveti jevanđelist Jovan - Ako ljubimo jedni druge, Bog u nama prebiva... koji prebiva u ljubavi, u Bogu prebiva i Bog u njemu. Ako ko reče: Ljubim Boga, a mrzi brata svojega, laža je; jer koji ne ljubi brata svojega kojega vidi, kako može ljubiti Boga, Kojega nije video? Apostol svoju pouku završava ponavljanjem Jevanđelskih reči: I ovu zapovest imamo od Njega (od Boga: Koji ljubi Boga, da ljubi i brata svojega (1. Jn. 4,12, 16, 20, 21).
Tako je ljubav prema bližnjem objavljena kao drugi stub života. Iz praktičnih razloga, ona postaje merilo i same ljubavi prema Bogu. Obrazuje se zatvoreni krug. Božija ljubav se izliva u svet i u ljudski duh. Ljudski duh, rođen od te ljubavi, sa svoje strane ushodi ka svome Istočniku - Bogu, kroz zemaljske zrake Božije, koji su razasuti u ljudske duše. Kroz svoju ljubav prema tim dušama i kroz Božanske zrake koji su u njima, čovek ushodi ka njihovom nebeskom centru - Bogu.
Ukazavši na dva oslonca života, Reč Božija određuje uslove njihove delotvornosti; Ona određuje kako treba voleti Boga i bližnje da bi ta ljubav donela plod. Zapoveđeno je da Boga treba ljubiti svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim, i svom snagom svojom.
Srce je centar duševnog života. Shodno tome, zahteva se da ustremljenost Bogu ne bude površna, nego da najveća dubina duše bude okrenuta Istočniku života i ustremljena ka Njemu. Kada obraćenost Bogu dođe iz dubine čovekove duše, onda ona obuhvata svu dušu i sve njene sposobnosti, sav njen "um".
Ali reč Gospodnja se ne zadovoljava ni ovakvim, reklo bi se iscrpnim određenjem ljubavi prema Bogu. Ona dodaje još jednu karakterističnu crtu: ljubi Boga svom snagom svojom, tj. svu silu života, pa čak i silu tela, svu fizičku silu života uloži u tu ljubav, kako ni jedan atom tvoga života ne bi ostao nedelotvoran, nego da bi se sve živo u tebi, sve bez ostatka, sjurilo u silu tvoje punote, zadovoljstva i blaženstva. Eto tako treba da zavoliš!
Ukazuje se i na uslov za delotvornost ljubavi prema bližnjima.
Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe... U dodatku "kao samoga sebe" postavljeno je merilo tvoje ljubavi. Da tvoja ljubav ne bi bila besplodna, mrtva, odvojena od života, da ne bi bila konstrukcija za samougađanje, ti svako delo ljubavi proveri na sebi: da li bi ono bilo dobro za tebe i radi tebe ili ne?
To je idealno merilo. Ono stoji u neraskidivoj vezi sa tvojim unutarnjim bićem, potpuno mu odgovara i odražava ga kao ogledalo. Uz to merilo, moralni nivo tvoga dela, obraćenog bližnjem, opada ili raste zajedno sa tobom samim. I po meri tvoga duhovnog rasta, raste i tvoje delo ljubavi.
Kada u svome unutarnjem rastu dođeš do savršene ljubavi prema sebi, a savršena ljubav prema sebi u Hrišćanstvu je "odbacivanje sebe", onda zamrzi i pogubi sebe (Mk. 8, 34-35) - tada ćeš i drugoga moći savršeno da zavoliš, tj. do samoodricanja.
Eto zbog čega na drugom mestu Hristos kao granicu ljubavi stavlja - ljubav do smrti. Od ove ljubavi niko nema veće, da ko život svoj položi za prijatelje svoje (Jn. 15,13). Zapovest o ljubavi do smrti nikako ne protivreči zapovesti o ljubavi prema bližnjem kao prema samome sebi. U njima je jedinstvo i zatvoren krug: ti ćeš bližnjega upoznati i zavoleti kroz sebe; i kada sebe poznaš do samoodbacivanja, tek onda ćeš i drugoga moći da zavoliš do samoodricanja.
Zatim se ukazuje na još jedan uslov za delotvornost zapovesti, a to je da ih čovek učini stvarnim opravdanjem života, tj. da ih istakne u prvi plan svoga života i da ne izmišlja nikakve druge oslonce života. U njima (ovim zapovestima) dato je sve. U njima su sav Zakon i svi Proroci. Ne zatamnjuj ih ničim i ne zagrađuj ih nekakvom drugom lažnom dekoracijom života! Čak ni radi samog služenja Bogu ne izmišljaj ništa što bi pomračilo i odgurnulo u stranu zapovesti ljubavi, jer je ispunjavanje tih zapovesti veće od sviju paljenica i žrtava.
Dakle, u služenju Bogu na prvom mestu drži ljubav, obraćenost i ustremljenost k Njemu svom dušom. Osim ljubavlju, nemoj da se pravdaš ničim spoljašnjim, tj. nikakvim "paljenicama". I u praktičnom životu, stalno imaj i drži pred sobom ljubav prema ocu i braći. Neka ta ljubav bude prvi zadatak tvoga života - njegov temelj, stub i oslonac. Takođe, ne pomišljaj na to da nekim drugim zadacima zameniš ovaj, niti da podupreš život drugim osloncima, koliko god ti se oni činili razumnim i potrebnim, čak i ako bi ti izgledali kao "žrtve". Takva zamena bila bi uzaludna stvar. Svi tvoji oslonci, bez ove dve kotve, biće truli, i svako opravdanje života, bez njih, predstavljaće obmanu.
Takva obmana može samo privremeno da se održi, pa čak (kao tvoja "žrtva") i da te uteši, ali pre ili kasnije otkriće se pravo stanje stvari, lažni oslonac će propasti, a varljiva dekoracija života će se srušiti. I to stoga, što osim sile ljubavi nema drugog temelja života. A pokušaj da se taj temelj zameni ili potisne, te da se postave drugi, tobože razumni oslonci života, predstavlja bezuspešno naprezanje sa ciljem da se zdanje života podigne na vazduhu. Kloni s takvog nepotrebnog poduhvata. Propašće. Ugušiće i tebe samog.
Konačno, Božanska reč otkriva razlog zbog koga zapovesti o ljubavi prema Bogu i bližnjem predstavljaju temelj života.
Čuvanje ovih zapovesti obezbeđuje opravdanje života. To je razlog!
Književnik koji je razgovarao sa Hristom prihvata ove zapovesti, i, kao što se vidi, spreman je da ih sledi u životu. On potvrđuje Hristu da su, prema njegovom znanju, ove zapovesti centralna tačka zakona i života, i da su one iznad svega ostalog, iznad sviju paljenica i žrtava. Na takav stav Gospod odgovara književniku: Nisi daleko od Carstva Božijega. A književnik, čak, nije ni bio Hristov učenik!
Eto gde je razlog što je ljubav toliko značajna. Ona je put u Carstvo. Ona je put u Carstvo Božije čak i za one koji u datom trenutku ne idu za Hristom.
I to je istina! Kada je čovek Boga učinio Istočnikom celoga svoga života, kada je svu silu svoga života usmerio ka Nebeskom Ocu, kada je Bogu upućen svaki uzdah i kada On usmerava svaki korak, kada je u svetlosti takve obraćenosti Ocu čovek i sebe i druge shvatio kao prizvanu decu Božiju, kada se osvrnuo na sebe i užasnuo se sopstvene niskosti, onda će se on, sigurno, svim srcem prilepiti uz Oca, sebe će odbaciti daleko, sve do mržnje prema sebi (zemaljskom) i potpunog samouniženja, pa će, makar i napipavajući, otpuzati ka Ocu. Kuda? Pa kuda bi čovek mogao da se baci, kod takvog shvatanja života, osim ka svetlosti Očevoj. On će otpuzati u svetlost Očevu, ka Njegovom Carstvu.
I kada pred njim - nemoćnim, slepim, zabludelim - zatreperi svetlost Hristova koja izvodi na svetli put Carstva, tada će on svom svojom dušom da prihvati ruku Spasiteljevu i onda će neminovno ući u Carstvo Božije.

119.I odgovorivši Isus reče učeći u hramu: kako govore književnici da je Hristos sin Davidov? Jer sam David kaza Duhom Svetim: Reče Gospod Gospodu mojemu: sedi meni s desne strane, dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim. Sam David, dakle, naziva ga Gospodom, pa otkuda mu je sin? I mnogi narod slušaše ga rado (Mk. 12,35-37).

U sve vekove "književnici" postavljaju pitanje o Hristu i rešavaju ga u duhu jerusalimskih književnika. U sve vekove malena misao malenih "književnika" dovijala se da "razumno", kritički priđe Hristu, i da do kraja razotkrije "zagonetku" o Njemu. U sve vekove ograničeni ljudski um trudio se da načini novu kulu od karata, koja bi u korenu uništila poštovanje Hrista.
U svakoj epohi, "književnik", predstavnik te epohe, prilazio je zadatku rušenja Hrista kao Boga po svojoj meri. To je bila uslovna, krajnje ograničena mera datog vremenskog perioda, mera vladajućih pogleda i težnji, mera vladajućeg pravca u nauci i filosofiji. U svakom slučaju, bila je to "kriva mera" ličnog moralnog stanja "književnika".
I što je "književnik" bio neukiji i moralno niži, to je neuzdržaniji i razuzdaniji bio njegov pristup "razumnom" shvatanju Hrista. A svaki se "književnik" upinjao da uđe među velikane. Svaki od njih je, kada bi se uhvatio za neku misao, stvarao čitavu razornu teoriju, u kojoj bi se bezvredni deo materijala o Hristu prilagođavao toj novoj, "genijalnoj" ideji, dok je veći deo činjenica o Hristu odbacivan pod izgovorom neautentičnosti i neupotrebljivosti izvora.
Likujući, svaki od njih je sebe predstavljao kao nedostižnog pobednika koji je razobličio sve tajne i izlio na ljudski rod blagodatnu svetlost istine. Svaki od njih je o svome "otkriću" do iznemoglosti ponavljao: "To je nauka. To je logika. I šta je ostalo od vašeg Hrista?"
Jadna ljudska misao! Njoj uopšte nije jasno, da ako je kod najumnijih i najčestitijih "književnika" i bilo nekakve logike i istine, to je bila logika i istina mišijeg ugla, logika nadute žabe i istina mrava, koji je dohvatio mrvicu i umislio da je postao bogat.
Jadna ljudska misao! Ona je nemoćna da se vine do vaseljenske logike i shvati istinu života. Tako se zapliće u gomile svojih malih istina, ponekad fantastičnih i izmišljenih, a ponekad i sasvim primitivnih.
Hristos je dugotrpeljiv, i mnogo šta može da istrpi večno Hrišćanstvo.
Kako Hrista i Hrišćanstvo sve nije klevetala ograničena ljudska misao tokom svog mnogovekovnog lutanja. Hristos je čas prorok, čas humani moralni učitelj, čas judejski pobunjenik protiv rimske vlasti, i tako dalje, u varijacijama bez kraja, a kao zaključak: u pitanju je - mit. On nikada nije ni postojao. Kada je Hrišćanstvo u pitanju, iskrivljavana je svaka pojava i svaki korak njegovog života, kako bi se prilagodilo ovoj ili onoj unapred prihvaćenoj teoriji.
U Jevanđeljima je izvrtana svaka reč. Prezrivo su odvajali "pozajmljeno", podvlačili "kasnije dodato", zaobilazili "sumnjivo". Zaplitali su se u onome što je prosto i jednostavno, tako da su na kraju došli do tvrdnje koja zapravo predstavlja bankrot njihove misli: "Nema ničeg verodostojnog, i mi ništa ne možemo da kažemo".
I eto, uz svu tu mišiju buku, ostaće živa i večno istinita jevanđelska reč koja prati priču o uzaludnim naporima književnika da "razobliče" Hrista: I mnogi narod slušaše Ga rado.
Tu je mišija buka sa donkihotovskom samoumišljenošću i "rušenjem temelja", no Hristos stoji svagda uzvišen, večno živ i životodavan, zanosan, upućujući poziv, uvek iznad sveta i blizak srcu, spreman da svima oprosti i da sve prigrli.
Hristos nepomično stoji u svetu, kao večno besmrtni Istočnik jedine istine i svetlosti. On stoji kao izvor svakog života, kao Otac koji poziva i ljubi, i ujedno kao nelicemerni Sudija.
I do danas je istinita reč: "slušahu ga rado". Do danas i večno On će privlačiti čiste duše. One će se obraćati Njemu i u radosti i u tuzi, jer zemlja ne može da primi veliku radost, niti da uteši tugu.
Samo će On dati sreću i mir duši.
Tu je mišija buka. No, Hristos stoji i stajaće, večno besmrtan i privlačan.
Razmisli i sam. Šta to znači? Šta znači to, što i pored rušilačkih naleta književnika, koji Hrišćanstvo "pazbijaju u prah", Hristos veličanstveno stoji, a čiste duše se privijaju uz Njega, spremne da Ga slušaju, rado, za čitavu bezgraničnu večnost?!

120. I govoraše im u nauci Svojoj: Čuvajte se književnika koji vole da idu u dugačkim haljinama, i da ih pozdravljaju na ulicama, i žele prva mesta po sinagogama i začelja na gozbama, Oni što jedu kuće udovičke, i lažno se mole dugo, biće još većma osuđeni (Mk. 12, 38-40).

Gospod upozorava književnike, koji su bili učitelji zakona, i izriče im "najtežu osudu". Zbog čega? Zbog dugih odeća? Zbog prvog mesta u sinagogama? Zbog prvih mesta na gozbama? Ne zbog toga, samog po sebi, nego zbog licemerja. Njihova spoljašnjost nije odgovarala unutarnjem, kod njih je sve bilo samo za prikazivanje, čak i molitva: "dugo se mole da ih vide". Dakle, duga odeća, predsedavanje u sinagogama i na gozbama osuđeni su kao pokazatelji licemerne sujete.
Da li osuda pogađa i Zakon čiji su predstavnici bili književnici? Nikako. Zakon ništa ne gubi od svoje svetosti i vrednosti za život, bez obzira na to što su njegovi predstavnici na zemlji loši, sujetni i licemerni. Zakon je jedno, a njegovi služitelji su drugo. Zakon Božiji ostaje večno sveti Zakon od Boga, a loši služitelji Zakona poneće tragičnu osudu, kao sluge koje su znale volju Gospodara, ali je nisu izvršile... Oni će biti "bijeni mnogo".
U Jevanđelju po Mateju, gde je detaljno opisana beseda osude književnika, jasno se navode Hristove reči, kojima On razdvaja učenje Zakona koje objavljuju književnici, od samih književnika. Zakon je svet i on mora biti ispunjen, dok se loših propovednika Zakona treba čuvati. Na Mojsejevu stolicu sedoše književnici i fariseji. Sve, dakle, što vam kažu da držite, držite i tvorite; ali po delima njihovim ne postupajte (Mt. 23,2-3).

121. I sede Isus prema hramovnoj blagajni i gledaše kako narod meće novce u nju. I mnogi bogati metahu mnogo. I došavši jedna siromašna udovica metnu dve lepte, koje čine jedan kodrant. I dozvavši učenike Svoje reče im: Zaista vam kažem: ova siromašna udovica metnu više od sviju koji meću u hramovnu blagajnu. Jer svi metnuše od suviška svojega: a ona od sirotinje svoje metnu sve što imaše, svu imovinu svoju (Mk. 12,38-40).

Slika siromašne udovice koja je u hramovnu blagajnu položila dve lepte, i koja je od Hrista bila pohvaljena više od svih drugih priložnika, predstavlja još jednu klasičnu sliku. Ona je jednostavna i jasna. U njoj se pohvaljuje kvalitet dela vere i ljubavi, prema spoljnjoj manifestaciji toga dela. No, delo udovice je značajnije nego što se obično prikazuje, i reči Hristove su dublje od proste pohvale dobrog dela.
Udovica je bila siromašna, i u blagajnu hrama položila je skromnu sumu. Ipak, Gospod je izdvaja od svih drugih priložnika. Izdvajajući udovicu, Gospod veličinu njenog dara ne objašnjava time što je ona dala jedan kodrant od dva koja je, na primer, imala, niti time što je položila dve lepte od sveg srca, nego nju i njen dar pohvaljuje zbog toga što je položila "sve što je imala, svu imovinu svoju".
Zamisli to: "Položila je sve što je imala, svu imovinu svoju".
Eto kakav dar se pohvaljuje! Eto kakav treba da bude kvalitet dara! Eto kakvo treba da bude srce! Pohvaljuje se takva obraćenost Bogu, takva vera u Gospoda, i takav dar vere, kod kojih čovek sasvim zaboravlja na sebe. Pošao je Bogu i sve je poneo Njemu, a za sebe ne zna čak ni šta će sutra jesti, i hoće li uopšte jesti, jer nema ništa!
Pošao je čovek Bogu, i za njega više ništa ne postoji. Ne postoji čak ni on sam. To je jevanđelski primer potpunog predavanja sebe Bogu, kad između duše i Boga nema čak ni senke zemlje. To je primer vere i ljubavi do samoodbacivanja i samozaborava.
Jasno je da će, kod takve obraćenosti i kod takve vere i ljubavi, svaki dar ljudske duše, koliko god bio mali prema merilu spoljašnjosti, nadjačati sve druge, jer je tu na žrtvu vere i ljubavi prinesen sav ljudski život.
Eto o kakvoj veri, ljubavi i daru je reč u priči o dve udovičine lepte! I ti, ako želiš da izmeriš koliko su mali ili veliki tvoji darovi Bogu i radi Boga, izmeri ih stepenom predavanja sebe Bogu iz vere i ljubavi prema Njemu, i stepenom odricanja od sebe - stepenom samozaborava u služenju Bogu.
Eto zbog čega na drugom mestu Gospod zapoveda da onaj ko je doneo dar u oltar i setio se da njegov brat ima nešto protiv njega, treba da ostavi dar kod oltara i da najpre pođe da se izmiri sa bratom, pa da tek onda prinese Gospodu svoj dar. Tako je zapoveđeno da bi se onaj ko prinosi dar oslobodio od svakog zemaljskog tereta, od svih "dugova" koji ga vezuju za zemlju, i kako bi, na taj način, sa svojim darom slobodno mogao da se odvoji od zemlje, pa čak i od sebe samog. Sila dara je u odvojenosti duše od zemlje i u njenoj usmerenosti ka Hristu, kada je ona spremna da ne samo dar, nego i sebe samu, u svakom trenutku preda Hristu. Tako treba da shvatiš priču o udovici.

122. I kad je izlazio (Hristos) iz hrama, reče mu jedan od učenika Njegovih: Učitelju, gle kakvo kamenje, i kakve građevine! I odgovarajući Isus reče mu: Vidiš li ove velike građevine? Ni kamen na kamenu neće ovde ostati koji se neće razmetnuti (Mk. 13,1-2).

Trinaesta glava Jevanđelja po Svetom Marku gotovo u celini predstavlja jednu važnu sliku. U Njoj Gospod proriče blisku propast Jerusalima, i u slici te propasti daje sliku kraja sveta koji se približava.
Učitelju, gle kakvo kamenje i kakve građevine! Učenici se dive i ushićuju pred veličanstvenim zidovima Jerusalimskog hrama. Tu se čuje glas sinova zemlje, opijenih materijalnom kulturom koju je stvorio čovek. Kakvo kamenje... kakve građevine! Kako je zadivljujuće iskorišćena priroda i njene sile! Iskorišćena je površina zemlje, i njena nedra, i njen vazduh. I kamenje, i metal, i tvrdo, i rasuto, i tečno, i gasovito, i ono što raste, i ono što se kreće, i ono što leti - sve je, čini se, čovek iskoristio u svoje ciljeve. Kakve građevine! I kakve je samo građevine podigao čovek! Izgleda da je čitav zemaljski šar obavijen mrežom žice i okovan gvožđem. Izbrazdana je površina, dotaknute su dubine, uzduž i popreko su prokrstarene vode. Uskoro će i u vazduhu postati tesno.
Sinovi zemlje su zadivljeni i ushićeni. Spoljašnost je zarobila ljudski pogled. Nagomilavanje zemaljskog zaklonilo je i istisnulo sve drugo, nezemaljsko. Nagomilavanje kamena i gvožđa pritislo je ljudski um! "Pogledaj šta sam sve uradio! I zar onda nisam ja tvorac i upravljač svih stvari na zemlji?"
I odgovarajući Isus, reče mu: Vidiš li ove velike građevine? Ni kamen na kamenu neće ovde ostati koji se neće razmetnuti.
Vidiš li sve to paučinasto nagomilavanje spoljašnje kulture koje obavija svu zemlju? Pauk dugo i vešto tka paučinu. I u jednom trenu sve će to biti uništeno, tako da od gordog podizanja zemlje neće ostati ni kamena na kamenu!
Takva je sudbina onoga čime si se ogradio i sputao. Sve to tvoje nagomilavanje pretvoriće se u jadno ništavilo!

123. I kad seđaše (Gospod) na gori Maslinskoj prema hramu, pitahu ga nasamo Petar i Jakov i Jovan i Andrej: Kaži nam: kada će to biti? I kakav je znak kada će se to sve svršiti? A Isus odgovarajući poče im govoriti... (Mk. 13, 3-5).

O poslednjim vremenima Gospod govori samo izabranima. Jer to ne mogu da shvate svi. Ostali su tako pometeni, tako su obavijeni paučinom, tako su se zatrpali varljivom dekoracijom života, tako su zadivljeni veličinom i lepotom sazidanog kamenja da ne mogu da uvide svoje gmizanje u zemaljskoj prašini, niti da razumeju da je vreva u kojoj učestvuju nalik na vrevu među mravima.
A izabrane On uzima sa Sobom na goru, i postavlja njihov um i njihovu dušu iznad zemaljske prašine, da bi njihov vidokrug bio svetao i prostran, da bi se njihova duša uzdigla iznad gomila kamenja i da bi njihove oči videle šire i dublje.
On je "nasamo" sa izabranima da ih ne bi uznemiravala lomljava pobedonosnog kamenja, bučni zveket gvožđa, i urlikanje slugu gvožđa i kamenja. Njima, izabranima, onima koji su sposobni da shvate, On otkriva sudbinu nagomilanog kamenja.

124. I svima narodima treba najpre da se propoveda Jevanđelje (Mk. 13, 10).

Neće biti opravdanja za ljudski rod koji se sablažnjava novim bogovima, oholo isturenim napred umesto smirenog Hrista Gospodnjeg. Otkrivena mu je Svetlost da ne bi skrenuo sa puta. Data mu je Božanska Istina, da se ne bi obmanuo falsifikovanom istinom. Propoved večitog Jevanđelja proći će po celoj vaseljeni i kroz sve narode, da niko ne bi imao opravdanja kako nije bio prosvećen i da mu nije bila poznata Istina, te da je usled neznanja i nerazumevanja podlegao sablazni. Biće uklonjena mogućnost prikrivanja ovim lažnim izgovorom pred Istinom Božijom.
Da nisam došao i govorio im, ne bi greha imali; a sad izgovora nemaju za greh svoj (Jn. 15, 22).

125. Bejahu još dva dana do praznika Pashe i beskvasnih hlebova; i tražahu prvosveštenici i književnici kako bi ga na prevaru uhvatili i ubili (Mk. 14,1).

Boga je u duši moguće uhvatiti i ubiti samo lukavstvom. Kad je duša čista i kada njen život nije uprljan, u njoj su svest o Bogu i osećanje Boga toliko prirodni, koliko su prirodni i svi normalni procesi njenog života. Kao što deo teži ka celini, tako srodno stremi srodnome; kao što sin teži ocu, tako duša ne može da se odvoji od svesti o Bogu i od stremljenja ka Njemu. Zato, da bi Bog bio uništen u duši, potrebno je prethodno uvesti u dušu nekakvu obmanu i lukavstvo, koji bi ispremeštali sva prirodna stremljenja duše, zameli tragove njenog istinskog bića i podmetnuli duši nekakvu fiktivnu istinu o njoj samoj i o životu.
To i čine sve varljive konstrukcije života van Boga, a potpomaže im greh koji prodire u dušu, umrtvljuje je i razvija u njoj stihiju zla umesto sile obraćenosti Bogu i povezanosti sa Bogom.

* * *

"Slava Tebi Gospode, Koji si spasenje duša naših!" (Veliki Ponedeljak, jutarnja stihira).
14. i 15. glava svetog Jevanđelja po Marku opisuju događaje poslednjeg dana zemaljskog života Gospodnjeg - to kako su predali Hrista, o Njegovoj osudi, o stradanjima, krsnom putu, raspeću, smrti i pogrebenju.
Ovi trenuci Velikog Petka toliko su silni i značajni da je pred njihovom veličinom svaka ljudska reč beznačajna. Svi ti trenuci predstavljaju nedostižno uzvišeni obrazac najtežih i nedužnih stradanja koja je Hristos podneo iz ljubavi prema ljudima. Taj obrazac je bio, jeste i biće velika sila za one koji na zemlji stradaju radi Hrista!
Nije li taj obrazac ushićavao Apostole, davao snagu Mučenicima i činio lakim podvige Prepodobnih? Nije li on u sve vekove predstavljao poziv na podvig vere? Nije li krepio ruke oslabele u borbi sa zlom i grehom u životu? Nije li tešio svaku suzu? Slika stradajućeg Hrista ostaće večni, nedostižni ideal svakog hrišćanskog stradalnika. Zadivljujuća sila te slike bliska je svakoj hrišćanskoj duši. Nju podstiče svaka reč jevanđelske priče i ona se duboko utiskuje u srce. Sila te slike budi se jevanđelskom pričom i njenim direktnim istorijskim značenjem.
Ovaj tekst se ne odnosi na istorijsku stranu priče o stradanjima i smrti Gospoda, i u izlaganju koje sledi ne traži iscrpno tumačenje teksta 14. i 15. glave.
U skladu sa sadržajem "slika", ti si u istorijskom tekstu video samo tu stranu, no on istovremeno i u prenosnom značenju može da bude nacrt podvižničkog puta svakog zemaljskog podvižnika.
Dakle, čitaj sledeća poglavlja imajući u vidu taj ograničeni zadatak. Ali prilikom čitanja svakog poglavlja, ono što je pročitano treba da ispuniš i nadahneš predstavom celovitog Prvolika Krstonosca Hrista, jer tu sliku daje jevanđelski tekst u celini.

126. Ali govorahu (prvosveštenici i književnici): Ne (treba) o prazniku (uhvatiti Hrista na prevaru), da se ne bi narod pobunio (Mk. 14, 2).

Svakako, Bog se u duši ne može ubiti na praznik duše, kada je u njoj svetlo i jasno i kada ona praznično likuje u opštenju i življenju sa Ocem i Bogom. Ubistvo Boga u duši događa se u mračnoj svakodnevici duše, u koju je uteruju greh i pad.
U mračnoj svakodnevici duše - kada je prekinuta veza sa Svetlošću, kada se gubi istinski put, a zlo predlaže lakši i prijatniji put laži - jednostavnije je podmetnuti duši lažni život, jer će on tada brže biti prihvaćen kao istinski.
"Prosveti odeću duše moje, Svetlodavče, i spasi me!" (Eksapostilar na jutrenju Velikog Ponedeljka).

127. I kad On (Hristos) beše u Vitaniji u kući Simeona gubavoga i seđaše za trpezom, dođe žena sa sudom od alavastra, punim pravog skupocenog nardovog mirisa, i razbivši sud izli mu na glavu. A bejahu neki koji negodovahu među sobom govoreći: Zašto se taj miris prosipa tako? Jer se mogaše taj miris prodati za više od trista dinara i dati siromasima. I vikahu na nju. A Isus reče: Ostavite je; što joj smetate? Ona čini dobro delo na Meni. Jer siromahe imate svagda sa sobom, i kad god hoćete možete im dobro činiti; a Mene nemate svagda. Ona je učinila što je mogla; pomazala je unapred telo Moje za pogreb (Mk. 14, 3-8). Ponovo glas zemlje i ponovo pokušaj da se Božansko zameni ljudskim! Ponovo se zemaljsko i vidljivo postavlja umesto neopipljivog ali dragocenog.
Žena po veri i ljubavi prema Hristu prinosi Mu žrtveni dar. A zemlja rasuđuje: "Je li to praktično? Čemu takvo traćenje mirisa?" I odmah se zemlja prikriva iza dobrog izgovora: "siromasi". "Nije li bolje prodati miris i novac podeliti siromasima?"
Siromasi i dobročinstvo prema njima - to je u redu. Siromasi su oko vas, i vi uvek možete da im učinite dobro. A da li je Bog uvek sa dušom? Kada Boga ne bude sa dušom, hoćete li se osvrnuti na siromahe? Dakle, je li pametna vaša briga za siromahe, kada svojom zemaljskom praktičnošću i služenjem zemaljskim ciljevima rušite temelj brige o dobru?
Zaključak koji odatle sledi je jasan. Sve što se tiče tvojih dela direktno obraćenih Bogu i učinjenih radi Njega i po Njegovom zakonu - kao što je: podvig, samoprisiljavanje, očišćenje srca, molitve, post, žrtve - savršavaj pre svega ostalog i to ne sputavaj nikakvim zemaljskim ciljevima, koliko god oni bili uzvišeni i u saglasnosti sa zakonom Hristovim. I to stoga, što ti podižeš Božanski temelj duše, a kada on bude stabilan, na njemu će se već lako podizati sve što je potrebno, prikladno i što Božiji zakon zahteva.
Bez Božanskog temelja u duši, sva spoljašnja građevina života (pa makar bila zasnovana na razumnom i dobrom, na primer, upravo pomenuta pomoć siromasima) visiće u vazduhu, prepuštena slučajnostima ljudskih shvatanja, težnji - ljudskog duševnog stanja.
Zato prinesi Samom Hristu dragoceni miris tvoje vere i ljubavi. Otvori vrednu posudu tvoje duše i izlij na Njega svu mirisnu tečnost, zasićenu ustremljenošću ka Gospodu. Nemoj da meriš dubinu traženja. Nemoj da meriš vrednost žrtve! Jer si stekao dragoceno: Gospod je s tobom. To je dragocenije od svega. Kad Hristos bude s tobom, lako ćeš siromasima dati ono što je potrebno.
"Očisti, Gospode, prljavštinu duše moje, i spasi me, kao Čovekoljubac" (Veliki Utorak, jutarnja stihira na hvalite).

128. A Juda Iskariotski, jedan od Dvanaestorice, otide prvosveštenicima da im ga izda. I oni čuvši obradovaše se, i obećaše mu dati novce (Mk. 14, 10-12).

Ovo je uobičajena ljudska priča - da se Hristos prodaje iz duše "za novce". "Za novce", to znači za materijalna dobra, za ugodnosti života, i zbog straha od lišavanja. Bog se istiskuje iz duše, zato što čovek zbog sujete neće da se rastane od svoga egoizma.
Trgovina se ne obavlja kao otvorena pogodba (mada ima i toga), nego češće predstavlja dugi niz kompromisa. Ali u osnovi svakog kompromisa uvek leži pretpostavljanje materijalnog ("novca") duhovnom.
Zato prosudi: Zar neće svako neverstvo Bogu biti izdajstvo Boga?
"Slava snishođenju Tvome, Čovekoljubče!" (Veliki Petak, večernja stihira na stihovnje).

128. Teško onome čoveku koji izda Sina Čovečijega: bolje bi mu bilo da se nije ni rodio onaj čovek (Mk. 14, 21).

Zaista, teško izdajniku... Teško svakome ko izdaje Hrista i predaje Ga iz svoje duše, zato što predaje "Izvor vode žive", opustošuje zelenilo i život duše i pretvara je u mrtvu pustinju.
Teško izdajniku! Teško nevernome! Bolje bi mu bilo da se nije ni rodio, jer je njegov kraj - zla smrt. To je gore od nebića. Nebiće je - nepostojanje, a smrt u zlu osuđuje dušu na večnost u zlu, ili, drugačije rečeno - na večno stradanje. Za čoveka zla bolje bi bilo da se nije ni rodio.
"Prema svima dobri Gospode, slava Tebi!" (tropar na jutrenju Velikog Četvrtka).

130. I otpojavši hvalu, iziđoše na goru Maslinsku (Mk. 14, 26).

Maslinska gora - to je gora molitve i molitvenog nadahnuća.
Gospod se sa učenicima na nju penje nakon što su "otpojali hvalu", tj. u duhovnoj bodrosti. Ta gora za Gospoda postaje početna tačka ličnog krsnog puta.
Tu su dve poučne slike podvižničkog kraja.
Prva se sastoji u tome da krsni put počinje na gori. To znači da će Gospod na njega izvesti samo izabrane, one koji su prošli nizinu zemlje, one koji su zemlju ostavili iza sebe i podigli se iznad nje, one koji su je pokorili i uzvisili se nad njom.
Druga se slika sastoji u tome da je put krsta neraskidiv sa molitvenim nadahnućem. Podvižnik stupa na taj put u molitvenoj ushićenosti, "otpojavši hvalu", dakle čilo, radosno, praćen molitvenim pesmama.
"Nje (tj. radosti) me udostoji, Spase, zabludelog, radi velike milosti Tvoje!" (Veliki utorak, jutarnja stihira na stihovnje). I reče im (učenicima) Isus: Svi ćete se vi sablazniti o Mene ove noći; jer je pisano: Udariću pastira i ovce će se razbeći (Mk. 14, 27).
Noć je - vreme tame i svakojakih obmana. Noću ustaju utvare. Noću, kad nema svetlosti, šire se dela tame.
Tako i u duhovnoj noći izdajstva i predaje Boga, tama prekriva ljudsku dušu. I ljudskim životom počinju da gospodare utvare i dela tame. Tada se životu oduzima oslonac, čovek oseća da nema postojanosti u njegovom životu, i u njemu se razvija malodušnost pred nepoznatim i mračnim. I kako će čovek, u stanju takve malodušnosti zbog gubljenja oslonca života, da se suprotstavi svim sablaznima tame koje se noću na njega podižu?!
U čoveku više nema ni senke hrabrosti, i kada Svetlost i Bog budu zaklonjeni tamom, čovek je nemoćan da joj se suprotstavi, pošto u njegovoj duši više nema stabilnog oslonca. Tako "sablazni" tame odnose laku pobedu i ovladavaju čovekom.
U ovoj noći izdajstva Boga, u noći tame i obmana, u noći u kojoj gospodare utvare, svi ćete se vi sablazniti o Mene.
I ispuniće se proročka reč: Udariću pastira i ovce će se razbeći. U duši će biti udareno na Pastira i Vođu - na Boga, i ovca-duša će zalutati i poginuti na bespućima života.
"Vladiko, ovcama s desne strane me pridruži, ne gledajući na mnoštvo mojih sagrešenja" (Veliki Utorak, 9. pesma kanona na jutrenju).

132. A Petar mu (Hristu) reče: Ako se i svi sablazne, ja neću. I reče mu Isus: Zaista ti kažem: danas, ove noći, pre nego što petao dva puta zapeva, ti ćeš me se tri puta odreći. A Petar još odlučnije govoraše: Ako bih morao i umreti s Tobom, neću te se odreći. Isto tako i svi govorahu (Mk. 14,29-31).

Učenici ljube Gospoda. Petar gori ljubavlju prema Njemu.
Koliko je on puta pokazivao svoju ljubav? Zar oni nisu bili iskreni kada su govorili o tome da su spremni da umru sa Njim? I, zar, zaista većina od njih ne bi dala za Njega svoje živote? Ipak, kao odgovor na ovakvu Petrovu izjavu, Gospod predskazuje njegovo odricanje! Tako se pokazuje ispraznost ljudskog uzdanja u sebe.
Isto tako, na hrišćanskom putu života, snagu i istrajnost podviga ne garantuje ljudska želja, ma kako ona bila velika i iskrena, nego Sila Božija, kojom podvižnik živi i deluje, i koja savršava njegovo spasenje.
Naoružani Silom Božijom, Petar i drugi izabrani, zapečatili su svoj podvig smrću za Gospoda.
"Blagosloven je Onaj Koji dolazi da Krstom spase sve!" (Cvetna Nedelja, 9. pesma kanona na povečerju).

133. I reče mu Isus (Petru): Zaista ti kažem: danas, ove noći, pre nego što petao dva puta zapeva, ti ćeš me se tri puta odreći (Mk. 14, 30).

Povezivanje brojeva - dva puta i tri puta: trokratno odricanje uz dvokratno pevanje petla - obrazac je malodušnosti duše koja napušta Hrista.
Kada je počinila svoje prvo izdajstvo, kada je stala na put odricanja, ona se više ne zaustavlja na klizavoj nizbrdici života. Sada već i bez ikakvih spoljašnjih podsticaja, kao da je progoni sopstveno bankrotstvo, duša žuri da posvedoči svoju vernost zlu; ona sama trči napred na putu izdaje, prestižući bič progonitelja.
Za tako kratko vreme (pre nego što petao dva puta zapeva) ona se dokotrljala do svoga kraja, i otpada od Boga.
"Poštedi duše naše, Hriste Bože, i spasi nas" (Velika Sreda, 9. pesma kanona na jutrenju).

134. I dođoše na mesto koje se zove Getsimanija, i reče (Hristos) učenicima Svojim: Sedite ovde dok Ja odem da se pomolim Bogu (Mk. 14, 32).

Put Krsta počinje molitvom. Put Krsta je - put Ocu. A molitva i jeste odlazak Ocu u Njegovu silu. Dakle, kroz molitvu se duša sjedinjuje sa nebom, biva osenjena njegovim silama i dobija snagu za podvig.
I Sam Gospod na početku Svoga Krsnog puta odlazi Ocu kroz molitvu napregnutu do krvavog znoja (Lk. 22, 44).
Obrati pažnju na to. Ako hoćeš da budeš silan u podvigu, onda se moli, i molitvom odlazi Ocu.
"Gospode dugotrpeljivi, velika je Tvoja milost, slava Tebi!" (Veliki Četvrtak, jutarnja stihira na hvalite).

135. I uze sa Sobom Petra i Jakova i Jovana, i stade se vrlo žalostiti i tugovati. I reče im: Žalosna je duša Moja do smrti: ostanite ovde i bdite. I otišavši malo pade na zemlju, i moljaše se da bi ga mimoišao čas, ako je moguće. I govoraše: Ava, Oče, sve je moguće Tebi; pronesi ovu čašu mimo Mene; ali opet ne kako Ja hoću, nego kako Ti (Mk. 14,33-36).

Put Krsta je zapravo odricanje od zemlje, i jasno, zemlja se na svaki način buni, a telo drhti zbog predstojećih stradanja. Protest i uzdrhtalost tela naročito se pojačavaju uoči žrtvenih trenutaka podviga. Tad oni izazivaju vrtoglavicu, kao kakav nezadrživi kovitlac, podižu i ispunjavaju čoveka do krajeva zemaljskog života, proniču u sve pore, uvlače se i u samu dušu i potresaju njene dubine, tako da se čini da je sasvim porobljavaju i da joj prenose sav nesnosni užas i svu tugu života.
Dušu ispunjava tuga, poput predsmrtnih muka, sasvim je pritiska i kao da je uništava. U tom času predsmrtne tuge, koja je, zapravo, svojevrsni protest ljudske prirode protiv nasilja nad njom, ništa, ama baš ništa ljudsko ne može da ukrepi oborenu dušu i da joj da snagu da se suoči sa sobom. Zaključci razuma, svo naprezanje volje, svest o odgovornosti i dugu - sve će to biti prazne reči.
U tom trenutku, iz mračne žalosti dušu podiže i uliva joj silu samo molitva. To će biti molitveni vapaj Ocu za Njegovu Božansku pomoć - molitva onoga ko pade na zemlju, molitva iz praha zemaljskog za Višnju Silu, molitva odricanja od ljudske nemoći i same ustremljenosti ka Ocu. A kao danak ljudskoj slabosti molitva će početi od vapaja "da nas, ako je moguće, mimoiđe" ovaj čas teških krsnih stradanja.
Kada ukrepljujuća sila molitve ponovo uspostavi ravnotežu duše, i kada se duša svecelo ulije u silu Božiju, u kojoj je njen oslonac i život, tada će da potekne molitva samo za jedno - da duša ne bude isključena iz opštenja sa Bogom, i da životom rukovodi volja Božija, jer je u toj volji čoveku obezbeđeno spasenje - sreća.
Sa predavanjem u Ruku Božiju, koja osigurava život duše, spoljašnji poredak života gubi svaku vrednost; i koliko god on bio težak, to će biti podnosivo, jer postoji svest da je ono glavno i najvažnije dostignuto - da je Gospod sa dušom i da je ona u Njegovoj Ruci. Tada će poteći molitva za volju Božiju: "Od Tvoje je Ruke, Gospode, i u Tvojoj volji je moje spasenje! Neka ostanem u volji Tvojoj zauvek. Samo Ti ćeš me spasiti. Ja sam neću moći da se izbavim. Zato neka ne bude kako ja hoću, nego kako hoćeš Ti. Samo da budem sa Tobom. Neka bude volja Tvoja".
Tako se i Sin Božiji obraćao Ocu, predajući se Njegovoj svetoj, promisliteljskoj volji, u kojoj je sve opravdanje života.
"Čovekoljupče, Hriste Bože, daruj oproštaj sagrešenja onima koji se sa verom klanjaju prečistim stradanjima Tvojim" (Veliki Ponedeljak, sjedalen po 3. katizmi na jutrenju).

136. I dođe (Gospod k učenicima, posle molitve) i nađe ih gde spavaju, i reče Petru: Simone, zar spavaš? Zar ne mogaste jedan sat probdeti? Bdite i molite se da ne padnete u iskušenje; jer duh je srčan ali je telo slabo. I opet otide i pomoli se Bogu govoreći iste one reči. I vrativši se nađe ih opet gde spavaju; jer im bejahu oči otežale; i ne znadijahu šta bi mu odgovorili. I dođe treći put, i reče im: Spavate, dakle, i počivate. Dosta je. Dođe čas, evo se predaje Sin Čovečiji u ruke grešnika (Mk. 14, 37-41).

Kakav izrazit primer ljudske slabosti! I to najjadnije slabosti, jer je projavljena u najveličanstvenijem i najtragičnijem momentu života. Slabost nije projavljena u nekakvim poduhvatima ili naporima (makar i besplodnim), nego se projavljuje u, reklo bi se, najneznatnijoj pojavi ljudske prirode - u snu. Došao je san, sve veliko je zaboravljeno, pokazala se nemoć i to da je čovek sputan svojom slabošću. Zato zaboravi na hvalisanje. Silan si samo u Bogu.
Za Gospoda se približava trenutak izdaje i Krsta. Gospod o tome otvoreno govori učenicima. I učenici iz Gospodnjih reči vide da je čas iskušavanja blizu. Podstaknuti tom blizinom, oni su posvedočili Hristu da su spremni da polože život za Njega.
I pored svega toga, slabost, obična ljudska slabost, ne napušta Apostole.
I sada u Getsimaniji, izabrani među izabranima, najvoljeniji među voljenima, najbliskiji među bliskima, iznova su izdvojeni između ostalih, kao i u drugim značajnim trenucima Hristovog života. Oni tek što su od Samog Hrista čuli da je Njegova duša žalosna do smrti. I evo, vide Ga u najtežoj borbi - u žalosti i tuzi. On ih moli samo da bdiju zajedno sa Njim, malo se udaljava, i na njihove oči baca se na zemlju, moleći se do krvavog znoja...
A izabrani su sve to zaboravili. Bila je ponoć i san se spustio na oči Apostola, te su zaspali!
Ne pomažu ni novi pozivi Hristovi na budnost. Ne pomažu ni prekori - da ni jedan čas nisu mogli da se savladaju. Oni su pospani. I ne znaju šta da Mu odgovore. Tri puta ih budi Gospod. Sve uzalud. Slabost ljudske prirode je nadvladala, i učenici su opet zaspali.
Eto primera ljudske nemoći. Nema čovek zbog čega da se diči svojim prirodnim silama!
Gospod ukazuje na dug čoveka da savlada prirodnu nemoć. To je dug stoga što se u stanju kada prevladava nemoć, čoveku prikrada iskušenje koje vreba, i u pospanom telu napada pospanu dušu pritiskajući je grehom. Da bi bilo izbegnuto zaposedanje duše od strane greha, treba savladati prirodnu nemoć, osloboditi dušu od potčinjenosti toj nemoći, i držati je u duhovnoj budnosti. Bdite... jer duh Je srčan (treba da bude srčan), ali je telo slabo.
Sredstvo kojim se duša drži u budnom stanju je - molitva: Bdite i molite se. Molitva je odlazak duše u silu Božiju; kroz molitvu ljudska duša ulazi u svet Duha, i sile Duha prisajedinjuju se ljudskoj duši, naoružavajući je i čineći je sposobnom da se suprotstavi iskušenju.
Ako je budnost potrebna i radi svakodnevnog uzdizanja duhovnosti, onda je tim pre neminovna na putu Krsta, kada se od duše traži, kroz molitvu, takvo bogatstvo sile Duha, uz koje je telesno sasvim zamrlo i kao da je otpalo. I Sam Sin Božiji ispituje zakon tela, njegovu nemoć, i moleći se Ocu, uklanja nasrtaje.
"Opevamo Tvoja časna stradanja, Spase, i svi slavimo Tvoje krajnje snishođenje" (Veliki Ponedeljak, sjedalen kanona na povečerju).

137. Ustanite, hajdemo! Evo se izdajnik Moj približio (Mk. 14, 42).

Evo rezultata molitve. Borba je ostala iza. Telesno je potčinjeno Duhu. Neugnjetavan telom, Božanski Duh caruje i carski upravlja. Sada je On uzvišen i spokojan. On gospodari. On, poslušan volji Božijoj, Sam slobodno polazi na put Krsta. On će Sam i uzići na Krst. U slobodi i sili podviga je i njegova vrednost.
Put Krsta - nije put sluge, koji je na taj put nevoljno nateran i bojažljivo gleda na njega. On nije gorki udeo pobeđenog. Put Krsta je - put pobednika. Na njega se polazi slobodnim pristankom volje. Na njemu nema slugu. Po njemu idu "slobodni", "sinovi" i "deca".
Eto zbog čega Spokojni i Uzvišeni, Onaj Koji ima vlast, kaže: Ustanite, hajdemo (u susret)! Evo se izdajnik Moj približio!
"Tvoja Božanska stradanja preuznosimo, Hriste, u sve vekove" (Veliki Utorak, 8. pesma kanona na povečerju).

138. I odmah, dok On (Gospod) još govoraše, dođe Juda, jedan od Dvanaestorice, i s njim ljudi mnogi s noževima i s koljem, poslani od prvosveštenika i književnika i starešina... I odgovarajući Isus reče im: Kao na razbojnika izašli ste s noževima i koljem da me uhvatite. Svaki dan Sam bio kod vas u hramu i učio, i ne uhvatiste me. Ali da se ispuni Pismo (Mk. 14, 43, 48-49).

Zlo uvek ustaje na podvižnika spoljašnjim pritiskom. Kao da nevoljno priznaje idejno unutarnje prvenstvo dobra i nemogućnost da se s njim nadmeće oko istinitosti života, zlo je u dodiru sa dobrom, i u nadmetanju s njim uvek spremno da pribegne kolju i mačevima, tj. da spoljašnjom silom dokaže svoju umišljenu premoć. Na krsnom putu svet zla dočekuje podvižnika koljem klevete, dosađivanjem, podsmesima, prekorima i mačevima svakojakih spoljašnjih ograničenja i nasrtaja. I u takvom nasrtaju zla postoji jedna strana koju beleži jevanđelska priča o napadu na Hrista.
Zlo kao jadni i malodušni sluga nevoljno priznaje nadmoć gospodara - dobra, upotrebljavajući mnogostruko veću spoljnu silu za savladavanje dobra, nego što to zahtevaju životne okolnosti. Jer dobro je spolja nezaštićeno i bespomoćno, a zlo, kao da je u strahu, uznemireno je pred svojim bespomoćnim protivnikom i ulaže sve spoljne sile kako bi pregazilo sasvim nezaštićenog "neprijatelja".
Tako je bilo i u Getsimaniji. Protiv samog Hrista, naoružanog samo molitvom, i protiv šake Njegovih usnulih učenika, svet zla šalje čitavu gomilu (ljudi mnogi), naoružanu koljem i mačevima...
I kakvom samo razobličujućom tugom, koja pokazuje unutarnju nepravdu i nemoć zla, odiše prekor Hristov: Kao na razbojnika izašli ste s noževima i koljem da me uhvatite.
"Zato vapijemo Tebi prodanome, Koji si nas oslobodio, Gospode, slava Tebi" (Velika Sreda, večernja stihira na "Gospodi vozvah").

139. A izdajnik Njegov dade im znak govoreći: Koga celivam, Onaj je; uhvatite ga i odvedite stražarno. I došavši odmah mu pristupi i reče: Zdravo, Učitelju! I celiva ga. A oni staviše ruke svoje na Njega i uhvatiše ga (Mk. 14, 44-46).

Zlo u napadu, kao da želi da se osigura, ljubi i time pojačava izdajstvo.
Izdajstvo. Na krsnom putu to je neizdržljivo otežavanje stradanja i patnje. Jer izdajnik nije od neprijatelja, on je koliko juče bio naš, blizak, učenik, drug. Danas pak celivom, tim uzvišenim znakom ljubavi, izdaje Učitelja. Nije li to udarac nožem u srce?
Tako se u podvižniku istrebljuje sve ljudsko, da ne bi ostalo "prilepljenosti" ni za šta zemaljsko. Učenik, drug, deo srca, deo duše - i on je izdao. I to izdao celivajući, tj. izvrćući ruglu ono najviše u životu - ljubav. Ismejavanjem same ljubavi, predaje se podvižnik ljubavi.
O, svete! O, sveuništavajućega zla!
Opisavši ovu spoljašnju pobedu zla, Jevanđelje odmah, jednom karakterističnom crtom, označava sve pređašnje ništavilo pobedonosnog zla. Odnevši spoljašnju pobedu, zlo nije postalo jače. Postalo je poput malodušnog sluge.
Nakon što je savršio izdajstvo, Juda slavi, pošto je postigao cilj. Ali slaveći on drhti. U slavlju, oseća jezu! On vidi velike opasnosti i obuzima ga strah. "Odvedite ga stražarno" - kaže on. Koga se boji? Samoga sebe. Zaista, pobednosni strah!
A podvižnik Krsta jača u unutarnjoj sili. Spadaju zemaljske ljuske. Njegov oslonac je - samo u Nebeskom Ocu.

140. I ostavivši ga (Hrista, u momentu izdajstva), pobegoše svi (Mk. 14, 50).

Odbacuju se i poslednji putevi zemlje. Podvižnik Krsta ostaje sam. U časovima, danima, mesecima i godinama duševnog nevremena, kada se kao gusta koprena nadvija uništavajuće zlo, kada se podigne neprijateljska podlost, kada je borba svud unaokolo, kada neizdržljivost napora dostigne krajnje granice - tada ništa, ali baš ništa zemaljsko neće pružiti podršku duši u borbi. Ni rodbina, ni prijatelji, pa čak ni sama ljubav, ne mogu da proniknu do dubine duše, da se rastvore u njoj i da uliju u nju mirisno ulje i vino bodrosti. Tada je duša podvižnika sama. Tada ništa zemaljsko i ljudsko nije u stanju da joj priđe i pruži pomoć.
Getsimanija se ponavlja: I ostavivši Ga, pobegoše svi.
Očigledno, to je neophodno. U borbi duha, u savladavanju zla, nije potrebna spoljašnja podrška. U tom trenu Sin Božiji odbija čak i pomoć anđeoskih sila: Zar mislite da ne mogu umoliti sad Oca Svoga, da mi pošalje više od dvanaest legiona anđela? (Mt. 26, 53). Očigledno, potrebno je da ode sva zemlja, kao nepotrebna i nemoćna, i da ostane sam duh čovekov, nasamo sa svojim Nebeskim Ocem. To je potrebno da između duha krstonosca i Gospoda ne bi bilo ničeg što bi ih razdvajalo, i da bi Gospod ostao jedini život, jedina sila, jedina nada, jedino ustremljenje i jedina radost. Potrebno je da otpadne sve zemaljsko, i da se sva sila duše, nepodeljena, preda svome Istočniku - Bogu.
Ostavljen od svih, sam sa Svojim Ocem, Gospod je u veličanstvenom spokojstvu pobednika pošao ka Svome Krstu. Tako i podvižnička duša, koja je ostavila zemaljsko i koja je ostavljena od strane nemoćnog ljudskog, u najvećem spokojstvu pobednice ide ka svome Krstu, jer je sa njom njen Gospod i Nebeski Otac.

141. A prvosveštenici i sav Sinedrion tražahu protiv Isusa svedočanstva da Ga ubiju; i ne nađoše. Jer mnogi svedočahu lažno protiv Njega i svedočanstva ne behu jednaka (Mk. 14, 55-56).

Budući da je put Krsta - put odbacivanja sveta i zemlje, a svet ne podnosi da ga se odriču, on se obrušava na podvižnika. A pošto je sila zla - laž, onda svet najpre besno nasrće na podvižnika svojim glavnim oružijem - lažju. Laž postaje glavno oružije u borbi protiv podvižništva. Oko svakog krsnog puta razliva se more kleveta. I što je uzvišeniji put, to su klevete gušće i zlobnije.
To je sasvim jasno, jer laž je u prirodi zla, i zlo ne može da kaže istinu, budući da ono samo predstavlja odricanje od istine; a i šta bi zlo moglo da kaže protiv puta istine, osim neistine? Tako je zlo klevetalo, čak, i na Sina Božijeg, Najčistijeg među Čistima, u Kome nije bilo ni senke greha.

142. A On (Hristos) ćutaše i ništa ne odgovaraše (Mk. 14,61).

Čime podvižnik dobra da odgovori na podvale zla? Ćutanjem, trpljenjem. Njegov oslonac je - Bog, i on ide u Carstvo Božije. Ako ga svet mrzi, onda je to znak da je on na pravom putu. Da je, pak, od sveta, svet bi svoje ljubio (Jn. 15, 19). Svet koji je oklevetao istinu, sam za sebe svedoči da su njegova dela zla.
I šta mu odgovoriti? Pravdati se i govoriti o istini? Ali, otkrivati istinu svetu, zar to ne znači pokazivati mu da je njegova istina - laž? I neće li razobličavanje zla izazvati još veći bes sveta?
Zato je Hristos ćutao i ništa nije odgovarao.

143. A oni ga svi osudiše da je zaslužio smrt. I počeše neki pljuvati na Njega i pokrivati mu lice, i udarati ga, i govoriti mu: Pogodi nam ko te udari! I sluge ga bijahu po obrazima (Mk. 14, 64-65).

Odmah za klevetom svet usmerava na podvižnika i svoje spoljašnje oružije - fizičko nasilje u raznim oblicima. Lakše im je da delaju nego da štite svoju umišljenu istinu: "pokrivahu mu lice". Udarcima biča pokaži mu da si ti u pravu, jer je sila u tvojim rukama. I "sluge" sveta, tj. zla, njegovi robovi, trude se oko spoljašnjeg trijumfa nad Istinom.
Tako počinje put fizičkih stradanja prvog Krstonosca - Gospoda.
"Gospode, Ti si šamaran za rod ljudski, i nisi se prognevio, oslobodi od truleži život naš, i spasi nas" (Veliki Četvrtak, tropar proroštva koji se čita na prvom času).

144. Ali prvosveštenici podstakoše narod da je bolje da im pusti Varavu (Mk. 15,11).

Opravdala se reč Gospodnja: "Svet je zavoleo svoje". Svet je razbojnika i ubicu pretpostavio bezgrešnom Stradalniku.
Prestupnik je bliži... Prestupnik je svoj. I svet će prestupniku sve da oprosti: izdaje, ubistva - rečju: sve prestupe. Ne prašta samo jedno - nepriznavanje sveta i odricanje od sveta, jer je u odricanju od sveta svedočanstvo da su "njegova dela zla", i da je, shodno tome, on sam - zlo, kao što se i drvo poznaje po svojim plodovima.
Tako svet pokriva svaki prestup, a podvižnik Krsta se zariče na odbacivanje sveta.
"Slava Tebi, Gospode, Koji se sve dobrovoljno pretrpeo radi nas" (Veliki Petak, večernja stihira na "Gospodi vozvah").

145. Pilat, želeći ugoditi narodu, pusti im Varavu, a Isusa, šibavši, predade da Ga razapnu (Mk. 15, 15).

Presuda sveta nad podvižnikom ne donosi se po sudu pravde, nego po sudu "ugađanja". To je falsifikovana presuda kojom se podilazi želji razularenog sveta zla, koji ne podnosi prekore Pravde i Svetlosti. Ona se donosi po merilima sveta zla, koji će aplaudirati toj presudi. Zato je jasno da će to biti jednostrana presuda - presuda zla.
Podvižnik Krsta ne može za sebe da očekuje ništa drugo.
Gospod je osuđen na smrt: "Raspni Ga...". Ubij Pravdu, i bićemo mirni.
"Slava Tebi, Gospode, Koji si postradao i sastradavaš sa ljudima" (Veliki Petak, 4. antifon na jutrenju).

146. I obukoše Mu (vojnici Hristu) purpurni ogrtač, i opletavši trnov venac staviše na Njega. I stadoše Ga pozdravljati: Zdravo, care judejski! I bijahu Ga po glavi trskom, i pljuvahu na Njega, i padajući na kolena klanjahu Mu se. I kad mu se narugaše, svukoše s Njega purpurni ogrtač. obukoše Ga u Njegove haljine i izvedoše da Ga razapnu (Mk. 15,17-20).

Kada konačno postane jasno na čijoj je strani podvižnik Krsta, i kada bude doneta presuda kojom se ugađa svetu, onda svet podvižniku odgovara poslednjom platom - "platom stradanja".
On obavija podvižnika odećom krvi (purpurni ogrtač), probada ga bodljama zla (trnov venac), sve bičeve usmerava na njega i podvrgava ga najtežim ponižavajućim oblicima poruge (pljuvanje).
Pošto će progon podvižnika biti borba ideja, borba dva sveta koji se uzajamno isključuju, onda se svet zla neće zadovoljiti samo spoljašnjim progonom, nego će ga zlobno izložiti poruzi i ciničnom podsmehu ("pozdravljali su Ga", "klanjali su Mu se"...).
Svet zla će se smiriti tek onda kada uništi nosioca Istine. Kao da mu podvižnik, kao živa savest, smeta da živi. Zlo se u progonu Pravde neće zaustaviti na pola puta. Ono će težiti potpunom uništenju Krstonosca.
Tako su Ga poveli da Ga razapnu.
"A On izvoli sve da pretrpi, hoteći da nas spase od bezakonja naših, Svojom krvlju, kao Čovekoljubac" (Veliki Petak, 13, antifon na jutrenju).

147. I prolaznici huljahu na Njega mašući glavama svojim i govoreći: Ua! Ti što hram razvaljuješ i za tri dana sagrađuješ, spasi Samoga Sebe i siđi s Krsta! Tako i prvosveštenici s književnicima rugahu se, govoreći jedan drugome: Druge spase, a Sebe ne može da spase. Hristos, Car Izrailjev, neka siđe sada s Krsta da vidimo, pa ćemo Mu verovati (Mk. 15, 29-32).

Zlo ne ostavlja Pravdu na miru čak ni kada visi na Krstu. Eto kako je neuništiva mržnja prema dobru! I sve zato, što je to sukob dva carstva - Svetlosti i tame.
Iako spoljašnja tama drži vrh, ona i sama oseća da će raspeta Pravda ipak ostati iznad nje.
Osveta tame ključa i na Golgoti i obrušava se na Raspetoga - obrušava se na oborenog i već sasvim bezopasnog protivnika. I ovde, pod Krstom, zlo traži samoopravdanje višnjeg autoriteta Boga. Ono traži čudo, kako bi, pozivanjem na odsustvo Božanskog uticaja i čuda, prikrilo svoje bezakonje.
Zločinstvo se sa podsmehom poziva na odsustvo čuda. Ono zna da čuda neće biti, jer se "rodu lukavome i preljubotvornome" znak ne daje.
I zlo likuje. Podvižnik iščezava na spoljašnji način. Hristos ostaje na Krstu.
"Ti Koji si za nas postradao, i od stradanja nas oslobodio; i Koji si sišao k nama čovekoljubljem i podigao nas, svesilni Spase, pomiluj nas" (Veliki Petak, jutarnja stihira na hvalite).

148. I oni što behu s Njim (Hristom) razapeti vređahu Ga (Mk. 15, 32).

Da, zlo slavi. Ono slavi tako, da njegovu presudu odobravaju, čak, i lica koja su postradala od njega, pa bi, čini se, već i po tome, mogla da saosećaju sa stradalnikom. No, toga nema. Od raspetog Podvižnika okreće se sva zemlja. Čak i najteži zločinci Ga zlurado vređaju.
U zemaljskom svetu nema mesta za pravednost. I Hristos ostaje na Krstu.
"Razbojnika blagorazumnog, istoga dana udostojio si Raja, Gospode; i mene drvetom krsnim prosvetli, i spasi me" (Veliki Petak, egsapostilar na jutrenju).

149. A kada nastade šesti čas, bi tama po svoj zemlji (Mk. 15, 33).

Kada se pravda podvižnika razapinje na Krst, onda, očigledno, slavi nepravda, slavi zlo. A slavlje nepravde je pobeda tame. Vladavina zla je isto što i mrak - istina je tada izgubljena, izgubljen je put života, i ljudi lutaju u pomrčini fragmenata istine, izmišljenih iluzija i otvorenih zabluda, rukovođeni svojim poročnim srcem i zamračenim umom.
Tama je obuzela grešnu zemlju kada se na Krstu ugasio život Prečistog Tela i kada je zašlo Sunce Pravde.
"Dostojno je veličati Tebe Životodavca, Koji si na Krstu ruke raširio, i satro moć neprijatelja" (Velika Subota, neporočni na jutrenju, druga statija).

150. I u deveti čas povika Isus iz sveg glasa govoreći: Eloi, Eloi, lima savahtani? što znači: Bože Moj, Bože Moj, zašto si Me ostavio? (Mk. 15,34).

Ovo je izraz neizdrživog bola zbog osramoćene Pravde.
Podvižniku Krsta ljudski je neizdrživ taj momenat krsnog puta, kada slavlje zla na zemlji kao da ruši čitavo delo pravde. Delo pravde je razbijeno, ugušeno, pribijeno na krst. Kao da su uzalud bili svi napori za savladavanje zla i besplodan sav podvig u ime pravde.
Zar je pravda tako nemoćna kada je okružena zlom? Zašto takva uvreda i poniženje? Zašto zlo slavi potpunu pobedu? Nije li to teško iskušenje za malodušne? Zašto se vidi takva beda i sramota pravde?
I čuje se vapaj Ocu. Vapaj bola zbog oborene i raspete pravde. Bože Moj, Bože Moj, zašto si Me ostavio?
"Veličamo te, Isuse Care, i poštujemo pogreb i stradanja Tvoja, kojima si nas spasao od propasti" (Velika Subota, neporočni pa jutrenju, prva statija).